Piše: Emilo Labudović
„Stigao je cirkus“! Bože, koliko sam puta u dječjoj i literaturi koja se, makar i ovlaš, doticala djetinjstva u vrijeme kada je ono zaista bilo djetinjstvo, pročitao ovaj uzvik neizrecive radosti. I raznih načina dovijanja da se ušulja pod cirkusku šatru i doživi neviđeno. Daleki ljudi, daleke životinje, vještine od kojih zastaje dah… A onda da se danima priča o viđenom i uzalud pokušava oponašati neka od vratolomija…
Cirkus sam upoznao kao već mator, onda kad je je prestalo da me impresionira mnogo toga iz njegove ponude. Jeste, divio sam se akrobatama, mađioničarim, krotiteljima lavova (ono sa zmijama nikad nisam podnosio), ali svemu tome je nedostajao „začin“, onaj prstohvat razuzdane dječje mašte i nezasite radoznalosti. A jedino čemu sam se zaista divio bili su klovnovi.
Ne zbog njihovih smiješnim gegova, šarenih i bleskastih kostima sa tregerim koji su stalno spadali, ogromnih cipela o koje su se svako malo spoticali i crvenih kugli na njihovim nosevima, već zbog tužnog izraza na njihovim licima. Izraza tuge, pojačanog nacrtanim suzama koje su, onako crne na njihovim krečnim licima, djelovale istinski i zastrašujuće.
I pitao sam se, a i danas se pitam, kako neko ko izgleda tako tužno, ma šta god radio, može da zasmijava ne samo djecu već i odrasle? Ali, čovjek je, izgleda, oduvijek uživao u poniženju i osjećaja nadmoći nad onima manje vrijednim, makar to bili i vrhunski umjetnici. Kao da u njemu još uvijek tinja onaj primalni, životinjski, instikt koji ni milioni godina civilizacije nijesu uspjeli da ugase.
Oni pravi, veliki cirkusi odavno više ne navraćaju u naš grad. Nema više povorke slonova, tigrova, lavova, nema vitkih i u tijesne trikoe obučenih akrobata, gutača vatre, mađioničara … i bučne plehane muzike kojom su najavljivali dolazak i pozivali na „čuda neviđena“! Umjesto njih, tu su manje – više opremljeni zabavni parkovi sa raznoraznim spravama i napravama, smišljenim da podstiču adrenalin i testiraju strah.
Roditelji bi rekli – čiste mamipare. A i da svrate oni pravi, sumnjam da bi izazvali pretjeranu pažnju i radoznalost. Jer djeca već sve znaju i sve su već vidjela, a mi odrasli ionako živimo u sveopštem cirkusu oko nas, gdje svako čudo ni dan ne preživi.
Gledamo i živimo predstavu koja traje i za koju se ulaznica plaća živcima i životima. A za razliku od onih pravih, klovnovi tog cirkusa obučeni su u tamni lister, a na licima nose ozbiljne i obećavajuće maske. Oni uglavnom slave 1. april, ali i svi drugi dani u godini su im manje – više „aprililili“, s tim što više nikome nijesu smiješni i malo ko se zabavlja njihovim igrokazima.
Na poljančetu iza Hrama, gdje su nekad širili cirkusku šatru, već treći dan se spremaju i montiraju sprave i naprave jednog, rekao bih obećavajućeg, zabavnog parka.
Ali, građani bez ikakve ljubopitljivosti prolaze pored, a na licima im se uopšte ne vide tragovi bilo kakve radosti. Cirkus, pa šta, kao da govore njihova lica? Ovaj drugi, životni, ima već spremnu, dupke punu, arenu istih takvih lica, oguglalih na predstavu i vratolimije „cirkusanata“. A predstava traje li, traje.
P. S. Dok sam jutros šipčio bulevarom (u „cirkusu“ su još spavali snom pravedika) nad hrvatskom ambasadom se, već treći put zaredom, oglašavao ćuk. I, ne piše me, Bože, u grijeh, upitah se da li je još tu onaj ministar „vanjskih djela“!
Cirkus, kažem vam!
(Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
