Piše Perica Đaković
Hoćemo li kao država napokon odrasti i prestati se ponašati u stilu one priče „Kako mali Đokica zamišlja svijet“? Može li se Crna Gora politički a time i privredno uozbiljiti? Možemo li sa politike i pameti jednog čovjeka koji je smatrao, doživljavao i tako se ponašao „Država to sam ja“ preći na politiku kolektiva, a to znači postati pravna država kakva je dostojna za pridruženje Evropi kojoj toliko navodno težimo. Dakle, da li ćemo početi da odrastamo, da izađemo iz vestern filma gdje je šerif bog. Teško, jer mi smo navikli na mitove, na moć jednog čovjeka, jedne familije, još živimo u vremenu gospodara, kao da nam je kralj Nikola i dalje vladar, samo pod drugim imenom i prezimenom.
Da, Crna Gora je i dalje zarobljena u vremenu i prostoru, ali i kultu ličnosti. Nije ni čudo jer nikako da preskočimo vremena nahija, vremena brda, vremena lokalnih kabadahija. Nikako da porastemo, a imali smo prilike, imali smo jednog od najvećih u evropskim okvirima vladara, neponovljivog mislioca i pisca Njegoša, ali smo izgleda imali malo onih što čitaju, spremnih da u njegovoj literaturi spoznaju budućnost i poruke koje je kroz mudra slova odašiljao. Imali smo i prvu fabriku za štampanje slova, da, bili smo na putu da budemo Evropa prije Evrope, a ne sada da klečimo na koljenima ne bili se tamo neki „en-ti“ udostojili da nam odbrojavaju pristupne godine. Nismo na vrijeme i na pravi način shvatili i doživjeli priključenje Boke koja je u vrijeme crnogorskih brda i nahija ipak bila, svidjelo se to nekome ili ne, dio svijeta, ali što je još važnije, živjela po regulama velikih monarhija, koje su je, zamislite, nju i njen narod doživljavali ravnopravno dajući im da uče na ćiriličnom pismu, da govore i da piše na srpskom, ali da pritom poštuju gospodara bio on Mlečanin, Španac, Turčin, Austrougarin. Regule su se i tada znale i poštovale, a bilo je ljudi koji ni tada nisu mislili „država to sam ja“, već su živjeli i ponašali se po regulama „država to smo mi“! Tako su u vrijeme Osmanskog carstva uspjeli da nadmudre tadašnje regule i naprave svoje hramove i to u vrijeme teške zabrane (crkva za jedan dan na Luštici), da se udruže i naprave hotele i tako dalje i tome slično.
E, pitate se zašto i čemu ovoliki uvod, pa zbog Morskog dobra koje nam je po onoj „ne pada snijeg…“ otkrilo šta se to iza brda valja. A nije ni prvi put. Sjetimo se namjere, mislio sam potonjeg gospodara Gore Crne, koji je bacio oko na Buljaricu. Pričalo se o dogovoru sa arapskim investitorima da se gradi novi grad i turistički rizort. Ali tadašnji gospodar zaboravio je da je dio vlasništva tog prostora i u sastavu SPC Mitropolije crnogorsko-primorske, pa „zli jezici“ kažu, tu počinje sukob Mila i Amfilohija.
Mislili smo da je ta priča zaboravljena, posebno poslije pada gospodara, ali smo se izgleda prevarili. Ako ne može Buljarica, a što ne bi mogla ulcinjska Velika plaža?! Borac protiv Milove politike i njegovog prvog prstena Dritan Abazović pojasnio nam je novi plan koji se krije iza namjere izvjesnog Mohameda Alabara, čovjeka koji preko noći registruje firmu u Crnoj Gori i na tenderu dobija skoro sve plaže na Ulcinjskoj rivijeri. Da nije bilo pobune bivših korisnika tih plaža ne bismo ni saznali za plan da tvorac Dubaia želi baš ovdje da napravi novi Dubai ili Beograd na vodi. U želji da umiri bunu u Ulcinju, premijer Spajić je otkrio tajnu zvanu Alabar a to je gradnja novog kompleksa, a koju je pojasnio Dritan objašnjavajući ko je vlasnik zemlje u zaleđu Velike plaže. Zamislite, to je Prva banka, dakle u rukama je porodice bivšeg nam gospodara, koji nije samo kolekcionar satova nego i vlasnik obimnih nekretnina.
Abazović je išao toliko otvoreno da je ovaj planirani posao nazvao korupcionaškim i pozvao Državno tužilaštvo da se što prije uključi. Sad ostaje da vidimo da li će Spajić ponovo nazvati Dritana „Dosado jedna dosadna“?
Da li je se ovo vrzino klupko tek otvoreno i da li smo pred novom aferom i čiji su prstići još ovdje umješani za dobrobit Gore Crne trebalo bi da odgovor daju institucije, a mislim i u Boga se nadam da ih imamo. Mislim da je došlo vrijeme da prestanemo da živimo u paralelnom svijetu, svijetu korupcija, prevara i laži koje su nas dovele tu gdje smo ne samo mi nego i cijeli region a primjera imamo dovoljno, od našeg Cetinja, srpske nastrešnice, hrvatskih ministara, do kočanske tragedije. Svuda je važila ona stara narodna izreka „para vrti gdje burgija neće“. Pokralo se dosta, vrijeme je da se polako vraća, zato i nada običnog naroda u anketne odbore nije mala, a da li „nada umire posljednja“…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
Омуњиће Анкетни одбор ка’ и досад.
Идеја да се на Великој плажи изгради ланац хотела је стара идеја.
Ако неко треба да објасни о чему се ту ради је Славен Радуновић и Микијељ.
То је њихов ресор.
Тендер и лицитација је прави пут.