Piše: Bojo Pižurica
Jedna od ključnih riječi danas je država. I porez. Ne poraz nego porez. Država je dužna da prikupi porez da ne bi ona bila dužna. NJena snaga leži u tome, inače je nema.
Ali čusmo ovijeh dana da je naša država toliko jaka da može da oprosti porez i to u milijardama. Država je svečano izjavila: Ko je jamio – jamio. Ova zadivljujuća vijest dala je ogroman podstrek svim časnim inspektorima, istražiteljima i tužiocima da nastave da guraju svoj sizifovski kamen, iako se on, đaolu ga predajem, davno otkotrljao. I pokazala kakvu mi to snažnu državu imamo.
I državu i državnike. Jer, državnici su tun da drže vodu dok majstori odu. Majstori sa smaknutim profitom i neplaćenim a oproštenim porezom. A kad majstor poljubi te brale, panuće ti gaće na sandale. Naše svilene državne budžetske gaće.
Milijarde, te plašljive sive ptice, ne vole državni budžetski kavez, ali vole savez. One više vole da slobodno lepršaju naokolo i da odozgo uneređuju građane. Vole da se gnijezde po šumovitim planinama i zlatnim morskim obalama.
Genijalnost države, kao tvorevine, leži u tome da čuva dostojanstvo svojih uneređenih građana.
U nizu genijalnih poteza države, to da je nepovratno izgubljen pripadajući joj porez, spada u najgenijalnije ali i najhrabrije. Jer, milijarde su stvar dogovora, ko bi to propustio.
Naša divna država nije zato kržljava. Ona ima građane i krađane. Građani grade a krađanin krade. Tako se održava spasonosna ravnoteža. Država je tu da pokaže koga više cijeni i da drži libelu.
One koji ne plaćaju milijarde poreza obično zovu mafija. Mada ih pogrdno zovu i kontroverzni biznismeni, sumnjivi investitori, bivši funkcioneri, ili kombinacija svega toga. Mi smo našu mafiju pažljivo uzgojili, da smo tako državu đe bi nam kraj bio. Ovako, treba da je zamolimo da dozvoli, ako ne državu, ono barem neki provizorijum. Evo, mi ćemo da budemo tu, nećemo da smetamo, nećemo se živi čut. Šćućureni, baš kao što kaže i čini država. Bićemo zahvalni za djelić majušnog prostora za naše uneređene životiće. A životić nije život kao što ni provizorijum nije država.
Izvinimo se mafiji dok ne bude kasno. To je uslov našeg opstanka i najviši čin današnjeg patriotizma. Ne partiotizma nego patriotizma. Uzdamo se u mafijaški kodeks i u sopstvenu i državnu poniznost. Naš stav je jasan. Imovina stečena preko organizovanih kriminalnih grupa, može slobodno da se koristi za stvaranje novih. Na taj način se formira toliko željeni samoodrživi sistem.
Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi. Pa nije valjda mafija stvarala državu da bi je ova proganjala i oduzimala joj mukom stečenu imovinu. Država je možda iznenađena, mafija nije. Čestita mafija ipak ne želi da je dotuče. Valjaće opet. Dopustiće joj da postoji ali da strogo pazi šta radi. Time i mafija pokazuje svoj visoki patriotizam. Tako zemlja opstaje zahvaljujući zajedničkom rodoljublju. I brodoljublju i srebroljublju.
Nije CGMG polje na kome cvjetaju tikve. One što se sa nekim sade pa o glavu lupaju. CGMG je polje zelenog bostana. Kad već ne može porez da i ona bar nešto ima da obere. A mi, šta mi. Ništa, ko i dosad. Neka nam pošalju zajednički račun pa da platimo šta smo dužni.
