Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Rode moj, rasut na svim kontinentima, a po Helmu (Balkanu) rasut po Hitlerovom i Titovom testamentu između njihovih administrativnih ratnih i mirnodospkih granica, imam samo dvije ruke i dva oka, kao i svako od vas.
Bog nam je dao obje ruke i oba oka. Ruke da činimo dobro, a ne zlo. Oči da sve vidimo, čak i ono što se se od nas krije, a ta moć samo moćnima uspijeva i kome to uspije, taj se smatra prozorljivim, jer ima unutrašnji prozor kroz koji u jednakoj mjeri vide i mozak i srce istovremeno zato što se međusobno dopunjuju.
Svi smo stvoreni po Božijoj mjeri kao misleća bića, a ne po mjeri Satane koji bi da nas pretvori u tegleće dvonošce koji tegle svoje zablude.
Oni koji su stvoreni po mjeri Boga, kao misleća bića, ostavljaju potomstvu dobra djela na polzu naroda, a oni koji su stvoreni po mjeri Satane, kao tegleći dvonošci, potomstvu ostavljaju zločinačka nedjela po mjeri i želji naprijatelja naroda.
Rode moj, bole me obje ruke i oba oka.
Znate li zbog čega?
Zbog vas i nas.
Jedni kažu: – Bog je stvorio nas; a za druge kažu: – Satana je stvorio vas.
Drugi kažu obrnuto: – Satana je stvorio vas, a Bog je stvorio nas!
Davno uvidjevši zlu kob naše podijeljenosti morao sam prije nekoliko decenija da vrisnem do nebeskog prestola u pjesmi „Trpamo snove u grobove“ koju iz svoje knjige „Tamo oni“ sada prepisujem.
TRPAMO SNOVE U GROBOVE
I poslednji slijepac vidi
Naše hvatanje za vratove
Trpamo snove u grobove
Niko se ničega ne stidi
Brat je krvnik svome bratu
Ne posti nego mu krv pije
Postasmo čeda anarhije
Sa zubima u tuđem vratu
Otrov nam je lijek jedini
Dobrota se smatra kugom
Vjera u bezvjernoj dubini
Sve dublje s nama tone
Samo vrlom našom zaslugom
U pakao nas kao stoku gone!
(Tamo oni, strana 31)
Hoćemo li da dozvolimo svim domaćim i stranim Luciferima da nas sa nama poraze, da se svi podavimo u vlastitoj krvi?
Hoćemo li da se u budućnosti pamtimo samo po zaboravu, kao što sam do neba kriknuo u pjesni „Spomenik pamćenju“?
SPOMENIK PAMĆENJU
Slavili, ne slavili krsnu slavu,
naše je pamćenje u zaboravu!
Zaboravljamo gdje smo krenuli
dok traju ovi naši molekuli!
Baš kao i ranije, uvijek biće –
Po zaboravu sve nas pamtiće!
(Tamo oni, strana 32)
Rode moj, bole me obje ruke i oba oka.
Ne dozvolite da rođeni budu stranci jedni drugima, da zvjerski kidišete jedni na druge u ime bilo koje ideologije. Rode moj, ideologije su prolazne, a narod je vječan. To ne zaboravite nijednog trenutka.
Imajte na umu da osvjedočeni istorijski neprijatelji sadistički čekaju da se i vi i oni međusobno pokoljete, a onda će doći kao „mirotvorci“ da zagovaraju mir dželata na grobu žrtve.
Je li vam sada jasno zašto me, rode moj, bole obje ruke i oba oka?
(Mišljenja i stavovi u rubrikama Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
