Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Istog dana kad se, praktično, raspao Savez komunista Jugoslavije 22. januara 1990. godine, na kojem je Goran Danilović održao najvatreniji govor u istoriji Saveza komunista, ondašnja Služba državne bezbjednosti (SDB), naslednica zloglasne Udbe, odmah se aktivirala na planu perfidne i bezočne zloupotrebe Srba, njihovih nacionalnih, vjerskih i patriotskih osjećanja, kako u inostranstvu, tako i u otadžbini, a sve sa ciljem da se u što većoj mjeri otupi nacionalna antiokomunistička oštrica srpske političke emigracije, na jednoj, i ta ista oštrica u otadžbini, na drugoj strani, a sve sa ciljem da se onemoguće istinski branioci srpskih vitalnih intersa iz nacionalnih redova da postanu tribuni već da se upravo grobari nacije prikažu kao njeni spasioci.
S obzirom da sam upravo u to vrijeme u Sidneju, Melburnu, Kanberi, Brizbaneu, Mona Valeu, Adelaidi, Pertu održavao seriju predavanja nacionalnim emigrantskim organizacijama o planiranoj zloupotrebi u režiji komunističke Službe državne bezbjednosti, što se mikromilimetarskom preciznošću kasnije zaista i dogodilo, kao dobro upućen i jedan od najaktivnijih antikomuista u srpskoj političkoj emigraciji, smatram da je čitaoce potrebno sada podsjetiti na činjenice koje sa ove vremenske distance, dakle, poslije ravno 36 godina, i te kako dobijaju na aktuelnosti, jer sve ono šo je u to vrijeme radila ondašnja komunistička SDB u inostranstvu, sada to isto čine strane agenture u otadžbini preko svojih ambasada na planu perfidnog rasrbljavanja Srba, logikom prevaranata koji nekome nešto ukradu i još zahtijevaju od pokradenog da bude zahvalan lopovu, ali to je već tema za drugi komentar, o čemu će biti riječi drugom prilikom.
ANTISRPSTVO NA DVA KOLOSJEKA
Proces zloupotrebe Srpstva u inostranstvu odvijao se na dva kolosjeka.
Jedan je bio pretvaranje komunista u nekomuniste, pa čak i antikomuniste, titoističke nevjernike u nove crkvene lažne vjernike, čak do te mjere da su crkve postale prepune praznih ljudi.
Koliko je taj proces lažne debrozovizacije bio karikaturalan dovoljno govori jedan moj satirični intervju Ranki Čičak koja ga je objavila u beogradskom listu „Balkan-ekspres“ pod naslovom „JA KOJI SAM TITA ODUVEK PREZIRAO MORAĆU DA BRANIM OD ONIH TITOISTA KOJI SU GA PREVIŠE VOLELI“.
Drugi proces je bio slanje udbaških i komunističkih obrazovanih elemenata da srpskoj emigraciji drže govore o antikomunizu, što je bilo ravno trabunjanju lopova o poštenju i kurve o moralu, mada, iskreno rečeno, čak i lopovi i kurve imaju neki svoj kodeks za razliku od udbaša raznih fela.
NEVJERNICI POSTALI „VJERNICI“, A TITOISTI LAŽNI „ČETNICI“!
Dakle, ovdje je riječ o najbezočnijoj komunističkoj i neokomunističkoj zloupotrebi Srpstva u inostranstvu u režiji zloglasne Službe državne bezbjednosti.
Krenimo redom.
Odmah poslije raspada Saveza komunista Jugoslavije Služba državne bezbjednosti dala je nalog svojim obavještajnim agenturama u ambasadama i konzulatima u svim državama u kojima ima Srba, da pod hitno jugoslovenske klubove gastarbajtera preimenuju u takozvane „srpske“ klubove. Tako su udbaški klubovi, koje je počela da osniva Udba još 1970. godine, preko komunističkih aktivista: Lazara Bilanovića, Momčila Mirkovića, Veliše Maraša, Bratislava Ćuka u Austriji i mnogih drugih sličnih udbaških aktivista po svijetu, volšebno postajali „srpski“.
Primjera radi, klub „25.maj“ postao je „Vidovdan“, klub „29. novembar“ postao je „Car Lazar“, klub „Josip Broz Tito“ postao je „Miloš Obilić“ i tako dalje i tako dalje.
Svi ti udbaški klubovi imali su svoje krovne organizacije po piramidalnom sistemu preko takozvanih „Zajednica jugoslovenskih klubova“. To je bio slučaj u svim državama. Upravo te udbaške krovne „Zajednice jugoslovenskih klubova“ preimenovane su kasnije u „Saveze Srba“.
Međutim, nije se na tome stalo.
Počeli su udbaški akivisti po inostranstvu da formiraju takozvane „srpske svjetske centre“ , kao što je bio slučaj sa „Srpskim svjetskim centrom“ na čijem čelu u Švajcarskoj je bio Miša Milošević, ili u „Srpske Kongrese“ kao što je to slučaj u Sjedinjenim američkim državama, na čijem čelu je ciljano postavljen, kao maskirna figura, naivni i dobrodušni preminuli Miroslav Majkl Đorđević, sin nekadašnjeg oficira Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini pod komandom legendarnog Draže Mihailovića, a glavne konce je vukao komunistički aktivista Miloš Milenković iz Klivelanda koji je 1992. godine pokušao da zabrani moje predavanje u tom gradu samo zato što sam sve udbaše javno raskrinkavao bez dlake na jeziku i bez straha (što je za moju malenkost nepoznata kategorija!) na mojim predavanjima i u oštrim komentarima u elitnim glasilima srpske političke emigracije: „Slobodi“,“ Srpskoj borbi“, „Belom orlu“ i tako dalje; ali Milenkovićev pokušaj nije uspio, već su Srbi u Klivelandu organizovali dva moja predavanja umjesto jednog zato što je bilo veliko interesovanje srpske političke emigracije, dakle jedno predavanje u srpskoj, a drugo u ruskoj crkvi, što je bio potpuni debakl udbaških elemenata u cijeloj američkoj državi Pensilvaniji koja neodoljivo podsjeća na Šumadiju.
Sličnih pokušaja sa zabranom mojih tribina bilo je u: Cirihu, Ženevi, Lozani, Frankfurtu, Dortmundu, Beču, Insbruku, Lincu, Gracu, Londonu, Rimu, Atini, ali svi ti udbaški pokušaji doživljavali su potpuni debakl, sale su bile prepune, a doživljavali su debakl za debaklom zato što narod najviše cijeni ono čega najmanje ima na merkantilnoj pijaci, a to su istina i građanska kuraž, a upravo me to, bez lažne skromnosti karakterisalo, ako ništa drugo a ono po čuvenom glasilu koje sam tada uređivaao i koji se zvao „Istina“ i po činjenici da sam preživio dva atenatata u emigraciji 1986. i 1991. godine i oba puta su atentatori završili na bolničkim nosilima, a ja sam tada, da napravim malu digresiju, pažljivo punio svoju lulu jer sam bio pušač u to vrijeme.
BEČKE CRVENE ALE, VELIKE I MALE
Slično je bilo i sa masovnim demonstracijama koje sam organizovao i predvodio u Beču u eri najostrašćenije medijske satanizacije Srba ispred austrijskog parlamenta, američke, njemačke, engleske ambasade, pred Štefansdomom u najstrožem centru Beča koji je za Austrijance ono što je za Srbe Pećka Patrijaršija.
Naime, kad su u bečkoj ambasadi i konzulatu saznali da planiram demonstracije tu i tu, tada i tada, odmah su primjenjivali staru udbašku dezinformatorsku taktiku, danonoćno su udbaški aktivisti telefonirali srpskim radnicima u Austriji da bojkotuju moje demonstracije, plašeći ih neredima (kojih nikad nije bilo!) i ucjenjujući ih oduzimanjem pasoša…
Dakle, organizujući masovne demonstracije koje sam u Beču predvodio sa nekoliko hiljada, čak i sa nekoliko desetina hiljada austrijskih Srba, udbaški elementi su pokušali još jedan udbaški trik koji je ranije uspijevao, ali u ovom slulaju doživjeli su najteži poraz. Taj trik se sastoji u njabezočnijoj krađi ideja, pokreta i institucija.
Naime, u isto vrijeme kad sam ja organizovao i predvodio srpske demonstracije ispred austrijskog parlamenta, neokomunistički i udbaški aktivisti Lazar Bilanović i Vjera Marjanović, organizovali su paralelne demonstracije ispred bečke Opere, svega četiri stotine metara vazdušne linije od austrijskog parlamenta i taj njihov katastrofalni debakl najbolje je opisao u „Večernjim novostima“ njihov bečki dopisnik Duško Sekulić koji je, između ostalog, doslovno napisao:
„U isto vreme kad je Ostroški u Beču organizovao i predvodio masovne sropske demonstracije ispred austrijskog parlamenta sa šest hiljada Srba, na drugom mestu, na maloj udaljenosti, aktivisti jugoslovenskih klubova Lazar Bilanović i Vjera Marjanović organizovali su paralelne demonstracije na kojoj je bilo pristuno svega 21 demonstrant i 42 austrijska policajca. Očigledno da vlada konkurencija između Petra Milatovića Ostroškog i rukovodstava jugoslovenskih klubova u Beču i pokazalo se da je Ostroški daleko uspešniji.“
Sutradan sam bio na razgovor sa Goranom Bradićem, atašeom za štampu u jugoslovenskoj ambasadi, da mu skrenem pažnju na zloupotrebu nacionalnih i patriotskih osjećanja među gostujućim radnicima od strane jugo-komunističkih klubova i udruženja koji se svim silama trude da stvore zlu krv među Srbima u Beču. Dok smo razgovarali o toj temi zazvonio je telefon. Zvala je Vjera Marjanović i žalila se Goranu Bradiću, tražeći od njega da zbog teksta u „Večernjim novostima“ ambasada sankcioniše novinara Duška Sekulića. Na to je Goran Bradić odgovorio: „Novinari su slobodni u svom izveštavanju i tu ambasada ne može da se meša!“
Ovakvih i sličnih slučajeva bilo je u svakoj evropskoj i prekomorskoj državi, s tim što je u Kanadi, Sjedinjenim američkim državama i Australiji udbaški antisrpski posao bio jako otežan jer je u tim državama srpska politička emigracija bila dobro oranizovana i maltene monolitna, što se antikomunizma tiče.
DRUGI ANTISRPSKI VOZ PO INOSTRANSTVU
Služba državne bezbjednosti pokrenula je i drugi antisrpski voz na drugom kolosjeku. Naime, da bi otupila najtvrđe krilo srpske političke emigracije, koje smo u to vrijeme predvodili: vojvoda Momčilo Đujić, dr Rajko Tomović, Aleksandar Obradović, Budimir Srećković, Đorđe Knežević, Tomica Ivančević, moja malenkost i mnogi drugi, Služba državne bezbjednosti postupila je licemjerno uličarski.
Naime, počeli su da po Americi, Kanadi i Australiji da šalju takozvane „disidente“, dakle otpadnike od komunizma, prepredene udbaške saradnike: Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Veselina Đuretića i druge, da antikomunističkoj emigraciji drže govore o antikomunizmu komunistički otpadnici i saradnici Službe državne bezbjednosti.
Međutim i tu su doživjeli debakl, kao na primjer kad je predsjednik Srpske narodne odbrane (SNO) u Americi dr Rajko Tomović zabranio da Vojislav Šešelj održi predavanje u Domu SNO u Čikagu, a najbizarnije je bila svađa kumova Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja u Klivelandu oko podjele sitnog novca od priloga, što je još jednom u praksi potvrđena narodna izreka: Tresla se gora rodio se miš!
Dok je Služba državne bezbjednosti preko svojih filijala po inostranstvu pokušavala na sve načine da zloupotrijebi Srbe, njihova nacionalna i vjerska osjećanja, ja sam njihove manipulacije beskompromisno raskrinkavao u emgrantskoj štampi, svojim knjigama, demonstracijama i javnim tribinama, jer sam na sve to gledao dugoročno, što se pokazalo potpuno ispravnim.
UDBAŠKO FALSIFIKOVANJE EMIGRANTSKIH NOVINA
Kad je Služba državne bezbjednosti uvidjela da joj je svaki korak uzaludan, pribjegli su još jednoj obmani i to na medijskom planu. Naime, ja sam u Beču uređivao i štampao u svojoj štampariji, između ostalog, glasoviti „Glas Srba“ koji se preko njemačkog distributeraa „Zarbah“ distribuirao po svim kioscima u Evropi, a zloglasni udbaš Božo Spasić u televizijskom intervjuu kod Milomira Marića priznao je da su falsifikovali emigrantske novine: „Slobodu“, „Beli orao“, „Glas Srba“ i tako dalje.
Spasić je u televizijskom intervjuu otvoreno priznao da je on bio jedan od glavnih falsifikatora emigrantske štampe, objašnjavajući da su pravu emigrantsku štampu upućivanu na adrese u otadžbini, u pošti zamjenjivali sa falsifikovanim novinama istog naziva i na taj način stvarali konfuziju kod naroda u otadžbini i doprinoseći gubljenju povjerenja u srpsku političku emigraciju. Mora se priznati da je Udba, odnosno Služba državne bezbjednosti vještak u sijanju smutnje i stvaranju razdora i na tom plaanu, odgovorno tvrdim, bez premca su u cijelom svijetu.
KOMUNISTIČKI NOVINARI I UREDNICI OSNIVALI NOVINE PO INOSTRANSTVU
Međutim, nije se stalo na tome. Trebalo je doskočiti emigrantskoj štampi, odnosno parirati joj i to je urađeno vrlo perfidno. Naime, Mihailo Rašeta, nekadašnji novinar i urednik komunističkog glasila „Komunist“, novcem Anta Markovića, pokrenuo je, preko električara Dušana Vidakovića iz njemačkog gradića Bad Filbel kod Frankfurta, dnevni list „Vesti“ koji su na radio i televiziji Beograd svakodnevno reklamirani besplatno, a ista medijska kuća nije emitovala nijednu reklamu za „Glas Srba“ iako sam platio unaprijed za godinu dana, niti mi je novac vraćen.
Informisan sam ovih dana da će taj list „Vesti“ prestati da se štampa.
Upravo taj list skoro svakodnevno je izvještavao o svim mojim akcijama, predavanjima, demonstracijama, okruglim stolovima. Cilj je bio da se za taj list pridobije patriotska čitalačka publika kojoj sam u to vrijeme u Austriji ja bio uzor.
Pogriješio sam što toj novini nisam zabranio da bilo kada i bilo šta pozitivno objave o meni i mojim aktivnostima. Da sam pogriješio što nisam stavio embargo potvrđuje činjenica da je jednog dana, poslije nekoliko godina, stigla naredba da se ne smije objaviti nijedan tekst o Petru Milatoviću Ostroškom i njegovim aktivnostima u svijetu. Mislili su da su ojačali, ali opet su doživjeli debakl. Patriotska čitalačka publika je brzo shvatila udbašku perfidnu igru i rezultat je poznat.
Sličnih pokušaja osnivanja novina i biltena u režiji bivših komunista bilo je dosta, ali svi ti pokušaji su vrlo brzo propadali, jer narod ima velike oči i uši i narod je teško prevariti na Zapadu za razliku od naroda u otadžbini koji je živio i stvarao samo u eri komunističke diktature i za drugo nije znao, niti je mogao da zna kao oni ljudi koji žive i rade u inostranstvu.
Da zaključim, zloupotreba Srpstva u inostranstvu je bila kratkog daha jer, uostalom, premudri narod je davno rekao da su u laži kratke noge.
(Fejsbuk)
(Mišljenja i stavovi u rubrikama Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
