Odgovornost koju imamo od trenutka kad dobijemo djecu ne može da se mjeri ni sa čim.
Ne prestaje ni na tren, a podrazumijeva da vodimo računa o svakoj sitnici, uključujući i to da biramo riječi kad razgovaramo sa mališanima.
Zašto nikad ne bi trebalo dijete da poredite sa drugom djecom, da ga tjerate da dijeli igračke sa drugima po svaku cijenu, i šta da radite ako vam podmladak postavi „škakljivo“ pitanje…
Evo šta nikad ne bi trebalo da kažete djeci:
„Moraš da slušaš odrasle“
Kad djetetu ovo kažete, ono čuje „svi odrasli su pametni i dobri, i moram da radim ono što mi kažu“.
Ova fraza je opasna jer dijete uči da vjeruje svim odraslim ljudima, uključujući i nepoznate, i da od njih nikad ne očekuje ništa loše.
Ono što treba da kažete umjesto toga je „treba da slušaš roditelje“.
Na taj način, pravite jasnu razliku po pitanju povjerenja, pomažete djetetu da razvije kritičko mišljenje i zdravu dozu nepovjerljivosti prema nepoznatima.
„Prestani da plačeš“
Ako djetetu koje plače naređujete da prestane, vi mu šaljete poruku da pokazivanje emocija nije dozvoljeno.
Vremenom, dijete će početi sve da drži u sebi, i odrašće u osobu koja ne umije da se nosi sa sopstvenim osjećanjima.
Ta suzdržanost u iskazivanju emocija kasnije se može manifestovati i kao agresija ili autoagresija. Ono što treba da kažete umjesto toga je „reci mi šta te muči“, „zašto plačeš“.
Ako je dijete palo, udarilo se, pitajte ga da li plače zato što ga nešto boli ili zato što se uplašilo.
Na taj način, započećete razgovor koji će dijete naučiti da odredi kako se oseća, ali i da imenuje svoja osjećanja, što je važno za zdrav emotivni razvoj.
„Nemoj da budeš sebičan“
Ako ovo neprestano ponavljate djetetu, učite ga da mora da dijeli baš sve u životu i šaljete mu poruku da ništa ne pripada samo njemu.
Tokom vremena, to može dovesti do toga da dijete počne nesvjesno da se stavlja u ulogu žrtve, uvijek postavljajući tuđe želje na prvo mjesto.
Ono što bi trebalo da uradite umesto toga je da dijete navedete da se igra zajedno sa drugom decom.
„Možda bi želeo da se zamijenite nakratko“, „da li bi dao ovom dječaku da se malo igra tvojom igračkom, a ti za to vrijeme možeš da se igraš njegovim autićem“ je svakako bolje rešenje od toga da dijete natjerate da drugom djetetu u parkiću da svoju igračku.
Dajte djetetu pravo da odluči da li želi da dijeli svoje igračke u tom trenutku ili ne. I čak i ako odbije da to učini, nemojte insistirati.
„Od koga si to vidio“ (kad se ružno ponaša)
Kad dijete ovo čuje, ono pomisli da roditelji krive nekog drugog za njegovo loše ponašanje, i onda se može desiti da kad uradi nešto što ne smije pokuša krivicu da svali na nekog drugog.
Ono što bi trebalo da kažete je „zašto si ovo uradio/uradila“.
Tako ćete moći da utvrdite šta je dijete navelo na ružno ponašanje, a istovremeno ćete mu dati priliku da objasni svoje postupke.
„Vidi kako je ona djevojčica dobra/onaj dečak dobar“
Ako djetetu često ponavljate ovako nešto, ono će početi da misli da je gore od druge djece, i vremenom će prestati i da pokušava da se ponaša lijepo, jer će imati utisak da ništa što uradi nije dovoljno dobro.
Kad dijete poredite sa drugima, narušavate mu samopouzdanje što je jako opasno već u najranijem uzrastu.
Ono što bi trebalo da uradite je da djetetu stavite do znanja da ga volite, ali i da mu pokažete koliko vjerujete u njega.
Pohvalite svaki njegov pokušaj da uradi nešto samostalno i ohrabrujte ga da ovlada vještinama kojima još nije ovladalo, uz vašu pomoć, naravno.
„Razgovaraćemo kod kuće“
Kad izgovorite ovo, kod djeteta se javlja strah od onoga što ga očekuje kad dođete kući, a kuća postaje mjesto na kojem ga očekuje kazna.
Umjesto toga, recite djetetu odmah šta vam smeta i koje ponašanje vas je uznemirilo. Nema nikakve potrebe da takve razgovore odlažete za kasnije.
„Suviše si mali da bi razmišljao o tome“
Ako ovim dijete „skidate s vrata“ kad vas pita nešto što ne umete da mu objasnite, jedino što ćete postići je da pomisli „želim da znam, pitaću nekog drugog“.
Ako vam dijete postavlja „škakljiva“ pitanja, a vi izbjegavate da mu na njih odgovorite, sve što ćete postići je da odgovore potraži na drugim mjestima i iz drugih izvora koji mogu biti i potpuno nepouzdani.
Umjesto toga, ako niste spremni da odgovorite na neko pitanje, to i recite: „ne mogu sada da ti odgovorim, moram da razmislim, pa ćemo razgovarati“. Nemojte potcjenjivati dječiju radoznalost niti njegovu želju za znanjem.
Ako ne znate odgovor na neko pitanje, nemojte se stidjeti da to kažete, „ne znam, hajde da potražimo odgovor zajedno“ je mnogo bolje rešenje. Na taj način, vi ostajete autoritet u dječjim očima, a ne narušavate ni odnos povjerenja koji ste izgradili.
(Krstarica)
