Piše Luka Tapušković
Tužne su scene koje prethodnih dana gledamo kako na ulicama Srbije tako i u samoj Skupštini. Tužna je i tragedija koja se dogodila u Novom Sadu. Pretužna. Kao i svaka tragedija koja se dogodila, kao i ona na Cetinju, u Vraneškoj dolini, Moskvi, Ukrajini, NJujorku, bilo gdje na svijetu. Međutim, iz nekog razloga počeli smo sa velikim politizacijama tragedija a što je dovelo do ove fotografije koju vidite ispod objave, pa shodno tome, ajmo redom.
Prije svega, studenti su braća. Nedavno sam i sam bio u privatnoj posjeti Srbiji a igrom slučaja i „zaglavio“ na putu od Niša do Kruševca uoči velikog protesta u Nišu. U pauzi od nerviranja što zaglavih u koloni sat vremena, ne mogu da kažem da nije bila fenomenalna ikonografija protesta. Trobojke, zastava sa likom Gospoda, čuvena „Nema predaje“ zastava, šajkače, još i prolaze pored i pozdravljaju što smo iz Crne Gore i jelte, ka’ kad se sretnu braća Srbi sa Srbinom iz Crne Gore, obećavaju da će da dođu na more. Čisto usputno, provučem da „spiče“ u Boku a Budvu da zaobilaze jer imamo jednoga našeg đetića što je vratio DPS na vlast dolje. Smiju se, obećavaju. Onda opet, vidim svu našu bratiju, malo uticajniju, što je zdušno iz Srbije podržala naše litije za odbranu Srpske pravoslavne crkve, i jednostavno srce ne da da budem protiv njih i da ih „opanjkavam“. To su naša braća bila i ostala. I biće i ostaće. Srce je uvijek sa njima.
Ali se politika srcem ne vodi. Pa da vidimo o čemu se ovdje radi.
Nažalost, došlo je takvo vrijeme da nikakva javna ograda od djelovanja političkih pojedinaca ne može pomoći studentskom pokretu da ih ne klasifikuju na ove ili one. I sama vlast u Srbiji je počela da ističe kako su studenti budućnost zemlje i da pretenduju da ispune njihove zahtjeve. Sa druge strane, imate ove sa fotografije koji kaparišu studentski pokret i gdje je očigledno stvaranje atmosfere radikalizacije uoči najavljenog protesta u Beogradu, a što su tamošnje vlasti i najavile. Najveći problem kod studentskog pokreta je očigledno činjenica da potpunom ogradom od političkih djelovanja dovode sebe u poziciju da faktički niko ne zna šta, osim ispunjenja zahtjeva, oni konkretno i traže. Sa neke interne strane, evidentno je i da postoje jazovi i u studentskim redovima kao i prijeki pogledi povodom ikonografije na istima. Što je donekle i očekivano. Imate ekipu drugosrbijanskih H-aša sa jedne i prosrpsku ekipu sa patriotskom pa i četničkom ikonografijom sa druge strane, gdje i jedni i drugi iznose svoje političke parole na istom protestu. A međusobno ne mogu da se smisle. Da ne pominjem činjenicu da je na jednom protestu (igrom slučaja u Novom Sadu, a ne u Beogradu) smjela da se pojavi jedna antisrpska šlajmarica, ona gusta, zvana Zoran Kesić i da drži govor pred tamošnjim studentima.
Shodno pomenutom, pitanje je da li studenti mogu da shvate svoju istorijsku ulogu ili je ponovo na djelu najveća srpska boljka – ona gdje nikada nismo umjeli da pišemo svoju istoriju već smo uvijek sami sebi zabadali nož u leđa po principu – Srbin je Srbinu Bugarin. Oni su već i sad, po mom skromnom sudu, odigrali svoju istorijsku ulogu, a imaju priliku da je na velikom protestu upropaste i prosto energiju kanališu u smjeru potpune nestabilnosti i netrpeljivosti među ljudima, koja već u Srbiji itekako postoji, da ne kažem nešto gore, mnogo gore. A znate na šta mislim. Bitno je naglasiti da studenti trenutno mogu imati moć da sa pravim potezima mijenjaju sistem. Ne vlast, ne opoziciju. Sistem. Tu moć nemaju samo studenti, Vučić je to očigledno shvatio, zato i kreće u Narodni pokret. Hoće li i oni to uspjeti da shvate, pitanje je. Lično, bitno mi je da shvate svoju ulogu te da ne budu dio obojene revolucije, kako vlast u Srbiji govori, već da budu zreli, da budu srpski, kao što su to uspjeli do sada. Ne bi baš voljeli da imamo još jednu Ukrajinu na Balkanu. Ne lažimo se, nisu studentima tutnuli pare ali očigledno jesu ekipi koja pokušava da ih kapariše. Zato je vlast oštra u retorici. Alergični su kako oni, tako i mi koji pratimo, na repete 5. oktobra sa reinkarnacijama Jovane Marović u današnjoj Z generaciji.
A kad smo kod studenata, biću malo i zajedljiv prema domaćim dežurnim podržavaocima protesta u Srbiji. I to upućeno našim domaćim izvršnim vlastima, ovima mojima. Što onda ne podržite i proteste „studenata“ u Crnoj Gori? Kažete nije isto? Nije isto zato što je ekipa portala Borba.me i ekipa PRESS online portal kao i Adria objavljivala ko je sve na protestu, ko ih je sve podržao imenom i prezimenom, a što su radili i drugi politički aktivni pojedinci. Isto rade i srpski mediji, samo za njihovo tržište. Trun tražite u oku brata svog a deblo u svom ne vidite. Podrška Kamosjutrašima je podrška DPSu i mafiji, kažete. Saglasan. Onda bi trebalo da je studentski pokret u stvari pokret Druge Srbije jer su na njemu Kesić, Brajan Brković i ostala Druga Srbija, zar ne? Pa ipak oni to nisu. Nego ste samo licemjerni. Iako sam saglasan da su Kamosjutraši projekat DPS-a dok dio studenata u Srbiji zaista želi ljepšu i bolju Srbiju jer oni i jesu njena budućnost.
A sad još jedna stvar. Pojedini itekako istaknuti pojedinci, iz Crkve, koje lično mnogo volim i smatram ih mojim duhovnim i moralnim autoritetima upoređuju studentske proteste sa litijama u Crnoj Gori. Svetinje, crkve i manastire jedne kanonski priznate vjerske zajednice je tada jedna država, nazovimo je naša iako to od svog nastanka nikada nije ni bila, pokušala da privatizuje što je izazvalo masovni revolt građana. Ali miran. Dostojanstven. Svet. Bez halabuke, uz crkvene pjesme i molitvu. I izborili smo se za naša prava. Kako? Na izborima. Bez tzv. Plenuma, prelaznih Vlada, raznoraznih gluposti. Na izborima, jer smo vjerovali u nas same, a prije svega u Hrista Boga.
A sad jedno pitanje za sve one koji će i mene zbog ovog statusa, a kao što su i mnoge druge, prozvali sendvičarima ili nešto tome slično, a koje sam smatrao braćom iako vjerovatno to nikad ni bili nisu. Ajde, ljudski. Uporedite ove scene iz srpske Skupštine sa našom. Ove dimne bombe, i one scene nekadašnjih Frontovaca kada su počupali mikforone zbog otimanja crkvi od strane DPS-a. Onda opet uporedite dimnu bombu DPSa na Ustavnom odboru i blokadu Parlamenta dok ih Andrija Mandić nije izbacio iz Skupštine, zasluženo. Ajde zamislite još da smo tad organizovali proteste koji traju čitav dan i blokirali čitav jedan grad a ne samo po jednu ulicu i to na sat dva. Zamislite da smo se zalijetali u tzv. Maticu crnogorsku, kao što su se Gruhonjić i ekipa zalećeli u Maticu Srpsku. Na Savindan. Zamislite da je neko od opozicije tada, 2020. bacio dimnu bombu u vrijeme najveće autokratije DPSa. I pravio pjena parti na skupštinskim zasijedanjima kao što to u Srbiji rade…
Šta bi se dogodilo da se ovaj scenario realizovao 2020. U Crnoj Gori? Traktori?
Ne bi stigli, dobri moji, ni da ih vidite.
I zato studentski protesti nikad ne mogu biti litije. Jer smo se mi ovdje borili za goli opstanak. Vi se, prosto, borite za bolje sjutra. Što poštujem. Nama je to san. I dalje kuburimo u borbi čak i pet godina nakon smjene jednog koji je probao na svetinje da udari. Znate kako, imali smo dva komada Rezolucija o Srebrenici, osvježivači koje smo doveli nam druguju sa Albancima sa Kosova, o srpskom jeziku kao službenom ne smijemo ni da pomislimo jer nas to DiJeLi, slučajno ne smijemo da pomislimo da pođemo u Banja Luku da podržimo Srbe u RS da se slučajno kome ne zamjerimo, kamoli da spomenemo dvojno državljanstvo (kapela na Lovćenu je već tabu) a u međuvremenu, dok vaša Srbija ostaje jedino neutralno tlo u čitavoj Evropi, mi kršima sa Lovćena i Durmitora gađamo ruske Sarmate i molimo se da Putin ne pritisne dugme da od Crne Gore, ne postane Ravna.
Nemojte misliti da vas mrzimo i da smo vas se odrekli. Vi ste nas podržali, i mi bismo vas. Ali pratimo malo i naše medije. Komplet ekipa koja je nas htjela na traktore zbog litija sada podržava studente u Srbiji. Naši jeste, ali se zapitajte šta radite i ko su ti koji pružaju podršku iz našeg komada zemlje.
Voli brat. Pamet u glavu. Živjela Srbija. Ne dajte je. Zarad svih nas.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
