Piše Mihajlo Popesku
Baveći se problemima zakona o CG državljanstvu, dao sam se u čitanje i gledanje svega što je na Internetu dostupno na tu temu.
Zanimalo me je najviše šta pravnici, političari i ljudi iz CG govore na ovu temu. Prvo, u CG se o ovoj temi isključivo govori u afektu, iz pozicija straha, percipirane opsade ili iz pozicije žrtve i etničke diskriminacije. Tema ovakvog zakona je ekstremno politizovana, instrumentalizovana i zloupotrebljena, na štetu svih.
Od onih koji bi o njoj trebalo da pričaju stručno, nisam čuo nikakve činjenice, poređenje sa najboljom praksom i kritičku evaluaciju materijalnih ekefata zakona. Šokirao sam se koliko malo stručnjaci i pravnici u CG o ovoj temi znaju, a kada o njoj diskutuju u najboljem slučaju koriste poluinformacije, često neistine i paušalne ocene, mišljenja.
Deluje da Crna Gora, na žalost, nema dovoljnu ekspertsku dubinu za teme ovoga tipa. Jedini koji je ovoj problematici, uz mene laika sa praktičnim iskustvom, pristupio iz ugla struke je Steven Špadijer, doktor prava. Dr Špadijer i ja imamo nekoliko zajedničkih tačaka, a ključna je da nam je obojici zakon o CG državljanstvu uskratio pravo da po poreklu postanemo državljani. Stevanu su oba roditelja CG državljani, a meni otac.
No pošto obojica imamo više od 23 godine, zakon nam kaže da možemo da dobijemo šipak. Državno rukovodstvo CG (trenutno) smatra da je rešenje da se ovaj problem gurne pod tepih ili stavi na led do ulaska CG u EU, jer ova tema deli građane. A istina je da to upravo radi ovaj zakon svojim materijalnim efektima. On svakog dana deli građane CG na građane prvog i drugog reda. Ovde je potrebno presecanje gordijevog čvora.
Lider koji ima kohones da bukačima kaže da utihnu i da pogleda šta kažu činjenice o tome kako ovaj zakon treba da se popravi da bude u skladu sa opštom praksom u Evropi, a tako da ima fer i ravnomeran efekat. Potreban je novi zakon (a Dr Špadijer i ja ćemo dati predlog nacrta) koji će automatski decu svojih državljana priznati za svoje državljane (za ovu bazičnu logiku ne treba diploma pravnog fakulteta), a građanima CG dopustiti da stiču i druga državljanstva jer oni to svakako trenutno rade, ali taje i kriju.
Takođe, potrebno je da se prestane sa paušalnim brojkama i babarogom od 300,000 novih građana koji će da grunu u CG i unište je. Ove tvrdnje dolaze iz neznanja i potrebe da se manjina iživljava nad većinom. Evo i zašto. Prvo, Manić bi tehnički mogao šakom i kapom da podeli počasna državljanstva hiljadama ljudi.
Ali to se ne dešava. Drugo, po članu 10 trenutnog zakona, kao dijaspora svi mi koji imamo krvnu vezu sa CG mogli bismo da se vratimo i po ubrzanom postupku postanemo državljani CG sa pravom glasa + da zadržimo druga državljanstva koja imamo. To mi rođeni u Srbiji, za koje ljudi iz bivše vlasti tvrde da želimo uništenje CG, ne radimo, a u teoriji mogli bi. Dakle, ta opasnost ne postoji. Treće, licitira se u javnosti sa izmišljenom i proizvoljnom brojkom od 300,000 ljudi iz Srbije koji bi u slučaju liberalizacije zakona o CG državljanstvu postali CG državljani i time uništili etnički balans u CG i napravili tektonski poremećaj na političkoj sceni. O ovome može Ana Karenjina da se napiše.
Ali ovo je poenta koju pokazuje praksa drugih zemalja – jako se mali broj onih koji imaju pravo na državljanstvo po poreklu odlučuje da to pravo i ostvari. Razlozi su razni – nedostatak svesti, interesovanja, vremena, novca i konačno percipirane koristi u posedovanju još jednog pasoša. CG pasoš uzeo bi tek jedan mali broj ljudi koji sa CG oseća izuzetnu emotivnu i identitetsku povezanost (taj broj je manji od 10,000). Drugih koristi od ovog pasoša trenutno nema.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
