Piše Emilo Labudović
Ko je u životu pogledao makar tri „kaubojca“ („špageti“ ili holivudske produkcije, svejedno) bio je u prilici da se upozna sa jednim specifičnim „američkim“ sistemom izvršenja pravde – linčom. Po definiciji, „linč je javno pogubljenje od strane za to neovlašćenih osoba i bez odgovarajuće pravne osnove“! U praksi je to izgledalo ovako: podnapita rulja (pićem je čaščavao onaj kojem je bilo stalo da „okrivljeni“ kojem je tek trebalo dokazati krivicu, ili je bio nezgidan svjedok, bude što prije pogubljen i ućutkan), uzimala je pravdu u svoje ruke i „krivcu“, bez suda i porote, „presuđivala“, uglavnom vješanjem. Malo ili nimalo bilo je čuvara zakona spremnih i sposobnih da se odupru rulji čija je „hrabrost, osim viskijem, bila podupirana anonimnošću i sjenkama mraka.
Linč kao sredstvo izvršenja „pravde“ Amerika je odavno izbacila iz upotrebe u domaćem zakonodavstvu. Ali ga je, preoblikovanog i sofisticiranog, preselila u svoju spoljnu politiku gdje, zadržavši ulogu onoga koji čašćava viski, izvršitelje, napaljenu i polupijanu rulju nalazila u domaćem političkom poluotpadu, ogrnutom NVO i opozicionim šinjelima. Dovoljno je samo da plate „turu“ i upru prstom u ili nepoželjnog pojedinca ili vladu u nekoj nepokornoj zemlji pa da se ostrašćeni, žestinom koju nikad nijesu demonstrirali prema neprijatelju, late kuke i motike i nasrnu, spremni da budu tužilac, porota, sudija i dželat.
Ovaj, uglavnom srpski, prostor svjedočio je, i još uvijek svjedoči, tom američkom (u Briselu, Berlinu i Londonu prepisanom) modelu oblikovanja međunarodnog poretka. Još od Slobodana Miloševića, pa danas preko Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, Andrije Mandića, a sjutra do bilo kojeg pojedinca koji nije spreman da sagne glavu a natrći dupe, traje amerikanizacija međunarodne pravde i njeno utjerivanje svuda gdje „ameri“ imaju neki interes. Dovoljno je samo da na taj prostor bace oglodanu kost pa da za to uvijek spremna i bjesnilom zaražena rulja podtrpeznih kučki zareži i zalaje, i čoporom krene na obilježenog. Možda ovo poređenje djeluje pretjerano, ali racionalan čovjek koji „svjetonazor“ gradi na sopstvenoj pameti nikad neće na taj način reagovati na ničiji mig. Osim, naravno, u situaciji kad je strani plaćenik i, kao što je govorila Golda Meir, „izdajnik do sedmog koljena“!
Juče je, ne mogu reći rulja, mada… u Kotoru spalila lutku sa likom Andrije Mandića. Za sada samo lutku, mada bi mnogi među onima koji su alakali i telalili za procesijom radije njega živoga predali ognju. Jer, u tom svijetu, da se ne lažemo, još uvijek tinja duh Inkvizicije gdje je dovoljno gdje samo došapnuti da dotični opšti sa Sotonailom, kako je moja baba nazivala Đavola, pa da plane vatra nasred trga. A Mandić ne samo „opšti“ već i otvoreno i blagonaklono sarađuje sa dva, američko – briselskom rukom pokazana i prokazana, najveća Đavola ovoga vremena: Srbijom i Rusijom. A polupijanoj rulji koja dan – noć besplatno loče jeftin viski dovoljno je samo došapnuti pa da se lati ognja i konopca i priredi orgijanje. Ili da blokira puteve, mostove, raskrsnice, ustanove i da šeta „do Banata iz inata“.
A da apsurd (ili mimikrija) bude veći, rulja koja sudi, vješa i pali na ulici navodno se brine i zahtijeva da institucije rade svoj posao. Ali tek onda kad oni „odrade svoje“. I lomača za Andriju je samo „zaspanka za vojnike“ u čijem se dimu krije želja onih koji bi da Crnu Goru dovijeka drže zauzdanu amerčkim uzdama i žestoko šibanu briselskim bičem sve dok se, kao krepana raga, ne dovuče u evropsku štalu. Andrija, Aleksandar, Viktor Orban, Robert Fico i Putin su „krivci“ bez dokazane krivice (osim ako se u nju ne računa pravo na sopstveni stav i uspravan hod) i jedini način da se uklone i tako evropsko dvorište poravna „po američki“ i zatravi „po engleski“, je da se, na ovaj ili onaj, ili na bilo kakav, način linčuju.
Anrdija mi je na lomači izgledao „lep ki upisan“ i u svemu mi je ličio na Đordana Bruna koji je nadživio sopstveno spaljivanje i zauvijek ostavio neizbrisiv pečat srama na Katoličkok crkvi. I gorio mi je nekako lijepo, buktinjom slobode i svejtlom koje je razdanjivalo katakombe vječnog kotorskog mraka. Šteta, zasta šteta za onako lijepi karneval kojem čak ni one prelijepe mažoretke ne pomogoše da dosegne visinu svoje maskote. Čak ni onda kad bješe u pepeo sažezena
(Mišljenja i stavovi u rubrikama Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
