Spisateljica Vedrana Rudan napisala je kolumnu o pjesmi muzičara Marka Perkovića Tompsona za koju se spekulisalo da će biti izvedena na inaguraciji predsjednika Zorana Milanovića.
Kolumnu pod nazivom „Pjesma o zemlji koje više nema – Djevojka u zagrljaju metastaza“ napisala je na svom zvaničnom blogu rudan.info.
„Uvijek me ispočetka iznenadi kakvi smo mi Hrvatice i Hrvati. Na šta se palimo. Šta nas uzbuđuje. Tjera nam pjenu na usta. Pa se dijelimo na „njih“ i „nas“. Kako ne vidimo da nas nema?“, započela je Rudan i nastavila:
„Tompson je digao na noge Hrvatsku, ma šta to bilo, svojom zaista dirljivom pjesmom Ako ne znaš šta je bilo. Treba li za nju da dobije kipić jer je hit godine? Daaaaaaaa… Viču hiljade. NE, režu drugi. Ma, ljudi, pročitajte tekst pjesme koja je himna naših rukometaša. Čujete li kako ovo zvuči? Himna „naših“ rukometaša. Gdje žive ti „naši“, gdje plaćaju porez? Znaju li ti „naši“ čija je Lika, čiji je Dubrovnik, Zadar, Šibenik…“
Rudan je nastavila: „Zna li otac koji podsjeća svoga sina, sjedeći uz čašu vina, na sve to što je nečije a danas je ko zna čije da ga sin ne čuje. Sin ga ne razumije. Sin živi daleko. Raste zarobljen u tuđoj „slobodi“ i nema vremena razmišljati o „barjaku“ i je l’se Gospa Hercegovska suza naplakala. Sin u Irskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Austriji robija da bi platio najam, kredite i školovao djecu.“
A tata? Tata koji je ostao ovdje slijep poziva na nove borbe i obrane. Čega od koga? Ne vidi razbojnike revolveraše u saboru, ne vidi naše političare gangstere kojima se živo je** i za Gospu i za barjak i za Split i za Dubrovnik.
Ne vidi banke koje mu deru tanku kožu, ne razumije da su naši „heroji“ u odijelima, vozeći bijesne džipove kojima ubijaju one koji nisu uspjeli odavde da pobjegnu, davno izvršili masakr na prostoru koji je nekad bio domovina tate koji plače uz čašu vina jer se rimuje sa domovina“, nastavila je Rudan i dodala:
„Treba li toliko žuči liti nad benignim pjesmuljkom i razarajuće jezivim tekstom? Čemu. Tata iz pjesme nije jedini slijepac u ovome što neki nazivaju domovinom. Ima nas tri miliona. Zato se i palimo na tekst. Zato jer želimo da vjerujemo da nas ima, da smo ljudi, da postojimo. Ma, jasno je, nije Thompson toliko glup. Čovjek peva za lovu i to je legitimno i to ima smisla i treba mu dati sve moguće pokale i kipiće.“
„Ali mi… Zašto se mi palimo na čitavu priču? Zato jer je lakše svr**vati na suze i vino nego sjetiti se u kolikom si minusu, kako će te uskoro završiti, izbaciti na ulicu, kako te more glađu. Čiji je Dubrovnik, čiji je Zadar, čiji je Split…“
„Čiji smo mi? Pitajte Zagrebačku banku, Privrednu banku, … Pitajte Hrvatsku narodnu banku. Pitajte sve one koji nam se cere svakodnevno sa svih portala i poručuju, imate Hrvatsku. E, moj narode“, završila je Vedrana Rudan.
(B92)
