Piše: Emilo Labudović
Konačno je i nama Srbima u Crnoj Gori svanulo! Naravno, ne računam one „kamosjutraše“, jer oni se, da se ne vidi koliko ih nema, okupljaju u sumrak, a ni onog Žileta od Pljevalja jer i on je sumračna pojava koja virucka iz duboke tame oko šefa mu. Ne, ne dam i neću da mi te aveti zaklanjaju sunce koje je sinoć pred ponoć, na nas Srbe sinulo iz Budve.
Zaglavariše ovi (nekad) naši onog (odvajkada) njihovog Odžića i – svanu nam. Reče čovjek, onako svečano i inauguralno, da, kao Srbin, nemam razloga da ga se plašim i da više nemam da brinem ni o čemu. On je, konačno, tu a kad je on tu onda… e, to čak ni u pero ne može.
Formula je jednostavna, čak i za Žuću račundžiju, i glasi: Odžić = pomirenje = sloboda za Srbe! Pa ko onda da od miline ne zavrišti i ne namakne konopac na grlo? Odžić je mlad, sofisticiran, uštogljen, zna da zauzme pozu… riječju: pravi izdanak idejne i političke škole Ranka Krivokapića, a što je, opet, reći: spas i zaštita za nas Srbe. A to što Odžić u nastavku te iste, obećavajuće, rečenice izopšti Andriju Mandića vjerovatno je lapsus iz Ranjine zaostavštine koja mu prosto iz ušiju curi. Jer, ako ćemo pošteno, odnosno po Ranjinom i Odžićima, samo su klimoglavi i puzajući Srbi „a la Jovanović“ oni pravi, svi drugi (pa i Andrija) su sotone iz Vučićevog i Putinovog ešalona.
Ali, narod kaže da se „darovanom konju u zube ne gleda“ a nas Srbe sinoć darivaše ne konjem nego – ergelom. I sad, kad i mi Srbi konja za trku imamo, valja nam, ekspresno, zaboraviti sve one „blagoslove“ kojima je brat – zaštitnik Odžić, koliko do juče, blagosiljao Srpsku crkvu, Srbe i sve srpsko u Crnoj i oko nje, i vrisnuti od sreće. Jer, eto, Odžić nas oslobodi i izmiri.
E, jebem ti državu gdje su mi Odžić, Jovanović i ta stokupljevina garanti slobode!
