Ima ljudi za koje mislimo da jednostavno ne mogu da umru. Da su toliko veliki da im ni smrt ne može ništa. Takav je u očima cijele planete bio Kobi Brajant, idol mnogih generacija i čovjek koji je volio košarku više od svih nas.
Nakon što se penzionisao Kobi je povremeno posjećivao mečeve svojih Los Anđeles Lejkersa i upravo je 25. januara bio na utakmici Jezeraša protiv Filadelfije u kojoj ga je Lebron Džejms prestigao na vječnoj listi strijelaca. Brajant je te večeri na tadašnjem tviteru čestitao Lebronu na još jednom dostignuću, a samo dan kasnije, uslijedio je šok.
Kobi je stradao u helikopterskoj nesreći sa još osam osoba, među kojima je bila i njegova ćerka Đijana. Informacija o smrti velikog Brajanta ostavila je sve bez teksta i nekako kao da je vrijeme u tom trenutku stalo. Svako zna gdje je bio u tom momentu i svi se sjećamo praznine koji smo tada osjetili.
Za Kobija su čuli svi i on je u neku ruku bio sinonim za košarku. Nema ko nije obožavao njegov „fejdavej šut“, silovita zakucavanja, momenat kada se spusti u stav i stavi u džep jednog Dvejna Vejda, pomenutog Lebrona ili nekog drugog velikana, kao i po neko lucidno dodavanje, iako je važio za nekog ko ne dodaje nešto puno…
Ipak, svi su najviše voleli taj „Mamba mentaliti„, koji je nemoguće objasniti, a opet svi znamo na šta se misli. Košarka je bila opsesija za Kobija, umeo je da trenira i po sedam sati dok ne ubaci određeni broj šuteva ili dok neki pokret ne dovede do savršenstva. Bio je prava mamba, ubica na terenu koji nikada nije bježao od momenta, umio je da baci i „erbol“, ali su ga promašaji tjerali da bude još bolji, pa je mnogo više puta lopta „bez koske“ prolazila kroz obruč u posljednjim sekundama utakmice.
Bio je rođeni pobjednik i kao takav svaki neuspjeh bi ga zabolio, ali i motivisao da se vrati još jači.
Tako je recimo, 2008. godine Boston nadigrao Lejkerse u finalu, da bi onda Kobi dvije godine zaredom dolazio do titule sa Los Anđelesom, a tu drugu, 2010, osvojio je upravo protiv Seltiksa. I to u utakmici broj sedam. Tada je došao do svog poslednjeg, petog prstena kojim se zacementirao kao jedan od najvećih koji su kročili na košarkaški teren.
Da je mogao, igrao bi Brajant sigurno još nekoliko godina. Povukao se jer telo nije moglo dalje, povrede su se nakupile nakon 20 teških godina u ligi i došlo je vrijeme za penziju. Ali Kobi nije mogao samo da ode u penziju, to je bilo previše jednostavno za njega. Otišao je sa stilom, na sebi svojstven način i to nakon što je sam pobedio Jutu i strpao nevjerovatnih 60 poena.
„Mamba out„, rekao je tada Brajant, ali je pogriješio. Napustio je ligu i košarku, ali nikada ne i srca navijača širom svijeta, onih klinaca koji su nosili njegove patike i onih koji su dok papirćem gađaju kantu uzvikivali: „Kooobi!“.
Svih njegovih poteza, pogodaka uz zvuk sirene i ljubavi prema košarci prisećali smo se kada smo čuli da je preminuo i da ga više nema, oni mlađi su to veče upalili „NBA 2K“ igricu i probali sa Kobijem da rekreiraju onu čuvenu utakmicu protiv Toronta kada je Brajant postigao 81 poena.
Igrači u ligi su odali poštu Brajantu na svoj način, puštajući prvo da istekne osam sekundi za prenos lopte na protivničku polovinu (Kobi je nosio broj osam na početku svoje karijere), a onda bi druga ekipa driblala loptu 24 sekunde koliko traje napad, odnosno to jedrugi broj koji je Brajant nosio u karijeri.
Registruj se na meridianbet.me i započni igru uz fantastičnih 100 eura bonusa dobrodošlice!
Tih dana mogli smo da vidimo suze Lebrona Džejmsa, Majkla Džordana, Medžika Džonsona i mnogih drugih velikana koje je gubitak Kobija pogodio kao i sve nas, obične ljude. Bio to samo dokaz da košarka ujedinjuje, i da je baš zato toliko volimo.
A Kobi ju je volio malo više, pa se s toga prisećamo i pisma koje je uputio košarci kada se od nje opraštao.
„Draga košarko, od kada sam od ćaletovih čarapa pravio loptu i izvodio imaginarne šuteve za pobjedu u Grejt Vestern Forumu, jedna stvar mi je bila jasna: zaljubio sam se u tebe. Ta ljubav je bila toliko duboka, da sam ti dao sve – moj um i tijelo, duh i dušu. Kao šestogodišnji dječak, do ušiju zaljubljen u tebe, nikada nisam vidio kraj tunela. Vidio sam samo sebe kako istrčavam iz jednog. I tako sam trčao. Uzduž i poprijeko na svakom terenu. Za svakom izgubljenom loptom, zbog tebe. Od mene si tražila borbu, dao sam ti svoje srce jer si mi pružila još mnogo. Igrao sam kroz znoj i bol, ne zato što me je izazov dozivao, već zato što si to radila ti. Sve sam radio zbog tebe, jer to je ono što čovjek radi kada se zbog nekoga osjeća tako živim, kao što sam se ja osjećao zbog tebe. Omogućila si šestogodišnjem dječaku da dosanja svoj san u Lejkersima i zbog toga ću te uvijek voljeti“, napisao je Brajant.
Za one kojima je košarka u srcu, ona je mnogo više od samo igre, ona je način života i zato Kobi Brajant nikada neće biti zaboravljen.
(mozzartsport)
