Piše: Bojo Pižurica
Moramo priznati da je čitanje donijelo mnogo promjena u ovom našem društvu. Nekome muke i nevolje, nekome sreće i berićeta. Čitanje zna da ošteti čovjeka ako ne zna šta, kako i zašto čita.
Ako se vratimo samo stotinak godina unazad, vidjećemo da su tamo bili nekakvi dilberi što su ćitali. I to na robiji, pola nekakve kupusave Marksove knjige. I došli na ideju da osvoje vlast i promijene i čovjeka i svijet. I još pride da smaknu Boga.
Poslije ovih svatova, dođoše neki njihovi dostojni naslednici koji su naziv te knjige realizovali u praksi. Ćitali kapital a razumjeli – kriminal. Oni su dokazali da nije svako čitanje štetno.
Onaj prvi, ohrabren slikama, ćito nešto o Tesli pa počeo da pravi hidrocentrale i univerzitete. Sad ostaje samo da se ćitaju brojila. Narod na solila a mi na brojila. Izgleda da su tu pod kreativnu ruku došla i djela latinoameričke književnosti. Ne Markesa ili LJose, već sabrana djela Pabla Eskobara. Pisao Pablo da je kokain unosan posao. I udžepan. Živio je Eskobare za kokain i cigare.
Onaj drugi pajtaš kaže da je po Budvi ćitao Markuzea. Ćitao dok su bili džemperi, a on razumio – šleperi. I tako mu je Markuze ukazao na pravce djelovanja i duhovnog razvoja. Eh, te čarobne raskrsnice mogućnosti čitanja, mimikrije i metamorfoze.
Zaćitali su se i istoričari i naučnici pa postali povjesničari i znanstvenici. I to na dps tregerima. Ti su ćitanje započinjali na srpskom a završavali na crnogorskom. Sa zastavom na grudma i prezirom ka ljudma. I sa kreštavim glasovima koji su posledica depilacije od srpstva. Još su ćitajući zamijetili da tun hvali nečesovijeh slova pa ih pridali u svrhu što istinitijeg tumačenja.
Onaj mali se zaćito pa napravio spomenik Titu. Da ovaj nastavi tamo gdje je stao. A stao je kod svijetle budućnosti.
Može da piše Podgorica a da se ćita Titograd. Može da piše vlada, a da se ćita ambasada, može da piše istina, a da se ćita korist, laž i obmana.
U tom fantastičnom obrtu, žrtve predaka dobijaju puni smisao.
A može da piše i Lovćen, a da se ćita mauzolej. Mjesto ispod koga se mauzu koze. Najviše u svibnju. Ne u sprdnju nego u svibnju. To je onaj isti iz pjesme oj svibanjska majska zoro. I onaj isti što nam je donio srp i čekić. A donijeće još ponešto, zakaj ne. Važno je da je NJegoš proćitan. I raskrinkan kao ćetnik.
Možeš da čitaš i Primjere čojstva i junaštva. A između redova i Primjere nečojstva i kukavičluka. Tako napisano, dvije knjige u jednoj. Dva naroda u jednom. Za svakog ponešto.
LJudi bivše vlasti voljeli da ćitaju. Da ćitaju narod kao sitnu knjigu. Kako bi ga inače prodali kao sitnu pljevu. I ovi njiovi što se sad glaskaju mnogo ćitali. Udubili se u isto štivo. Ćitali pa
ćutali. Ćutali pa ćukali. Ćukali pa se brukali.
Zato se treba posvetiti najmlađima. Neophodno je dijete rano navići na čitanje knjiga. Što se dijete ranije zaljubi u knjigu, to će mu kasnije ostati više vremena da se od nje odljubi. I da shvati da se i bez čitanja može mnogo – steći diploma, profesura, akademija, voditi vlada, čak i država.
Kod nas, društvo nijesu mijenjali oni koji su čitali, već oni koji su ignorisali i uneređivali napisano.
Ako se čita, može da se naleti i na misao onog Ulcinjanina Servantesa – Na ludom temelju još nikad nije podignuta pametna zgrada.
Ako se sa čitanjem nastavi, možda se nekad dođe i dočita do zapisanog zavjeta. Ali zavjet se piše i čita na vrhovima i visinama a ne po blatu i bunjištima.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
