Izbor predsjednika Trampa je rezultat rastućeg antiglobalizma koji dobija na momentumu još od 2016, ako ne i odranije. Drugim riječima, došlo je novo vrijeme, a sa tim i novi čovjek. Svjedoci smo izbornog poraza demokrata, jasan je trend dvostranačke i rastuće podrške predstojećoj administraciji, na šta ukazuje i sve veće odbacivanje ideologije „političke korektnosti” koja je proteklih decenija opterećivala veliki broj zapadnih zemalja, rekao je u intervjuu za „Politiku” Gregori Kopli, jedan od vodećih američkih vojnih i spoljnopolitičkih komentatora.
On je izdavač časopisa „Odbrana i inostrani poslovi – Strateška politika”.
Kada su u pitanju očekivanja o potezima koje bi Tramp mogao da povuče u prvih sto dana svog mandata, Kopli kaže:
„Najraniji paralelni prioriteti su prvo u vezi sa unutrašnjom politikom, izborom ključnih članova Trampove administracije i drugih političkih funkcionera, a koji moraju da budu potvrđeni u Senatu. Dalje mjere bi trebalo da se odnose na obezbjeđenje američkih granica i da se preduzmu koraci ka ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica kao rezultat inflacije i opšteg poskupljenja tokom protekle četiri godine. Na spoljnopolitičkom planu sve ovo će dovesti do jačanja nacionalno-patriotskih snaga u Evropi i ozbiljnih razgovora o raspadu Evropske unije, odnosno njene postepene dezintegracije. To možda neće biti tako očigledno u vidu nekog formalnog povlačenja zemalja članica EU, koliko u njihovom otporu da se povinuju zahtjevima Brisela. Početak ovog trenda biće očigledan već tokom prvih sto dana Trampove administracije, čak i prije njegovog preuzimanja predsjedničkih dužnosti. Dakle, prestiž i pozitivna uloga Vašingtona se dramatično oporavlja, a to je svojevrstan signal cijelom svijetu”.
Da li će Tramp moći da brzo „riješi” ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku u svjetlu bojazni i mogućnosti da oni prerastu u globalne sukobe?
Možda riječ „riješiti” nije baš najadekvatniji izraz. Mali broj duboko ukorenjenih sukoba se ikada u potpunosti riješi, ako se stvarno ne postigne kompromis od zajedničkog interesa za sve strane u konfliktu. Ono što bi sada trebalo da nas interesuje jeste proces upravljanja krizom, što bi nas brzo dovelo do situacije da se ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku stave „pod kontrolu”. Do prekida vatre bi moglo da dođe i prije 20. januara, dan prije ulaska predsjednika Trampa u Bijelu kuću, kada bi počeli i pregovori.
Ako Zelenski ishod pregovora ne predstavi kao pobjedu, biće mu potrebno utočište
Prekid vatre bi bio prvi važan korak naprijed; sledeći korak bi bio da se postepeno ublaže napetosti u zemljama EU, kao rezultat smanjenja napetosti na relaciji Istok–Zapad. To će biti posebno važno za Balkan i zemlje u blizini ruske granice. Međutim, potonji pregovori na rješavanju konflikta u dugoročnoj perspektivi biće teški. Vjerujem da neće biti moguće za Ukrajinu da prihvati bilo šta drugo sem prelaznog sporazuma, bez formalnog pristanka na povratak starih ruskih teritorija. Za uspostavljanje „permanentnih” granica koje bi Kijev prihvatio biće potrebne godine. S druge strane, Rusija se neće povući ni jedan metar sa do sada zauzetih teritorija. Prelazni mirovni sporazum bi podrazumevao saglasnost Rusije i NATO da zajednički garantuju „privremene” granice koje bi prihvatili Rusija i Ukrajina. To bi vjerovatno bila prihvatljiva situacija za sve, osim za ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Ako on ne bude u stanju da svojoj javnosti predstavi ishod pregovora kao pobjedu, što neće biti lako, njegova lična sudbina će biti dovedena u opasnost i biće mu potrebno sigurno utočište. To je možda nešto o čemu predsjednik Tramp već razgovara, uprkos nezadovoljstvu zbog namjernog nastojanja Zelenskog da eskalira ratnu situaciju u prelaznom periodu promjene američke administracije i kolapsa na izborima demokratskih predsjedničkih kandidata Bajdena i Harisove.
Turskoj ne vjeruju dva glavna partnerska bloka – NATO i Rusija
Smirivanje bliskoistočnog sukoba je daleko složeniji proces. Činjenica je da je Turska, sada ekonomski bankrotirana, kojoj ne veruju dva glavna partnerska bloka, NATO i Rusija, značajno doprinijela kolapsu sirijske vlade Bašara el Asada da bi Ankara stekla defakto kontrolu nad Sirijom pre Trampovog preuzimanja vlasti. Istovremeno, Turska je tokom protekle godine izvela repozicioniranje svojih snaga za direktan sukob sa Izraelom. Ako bi Turska stvarno dominirala novom sirijskom upravom, ona bi postala zemlja koja se graniči sa Izraelom, što bi moglo da dovede do direktnog i potpunog rata između Turske i Izraela. Treba pomenuti da Ankara nije bila suočena sa direktnim konvencionalnim ratom od vremena korejskog rata, pedesetih godina prošlog veka, ali je finansirala proksi islamističke snage da bi podrila svoje neprijatelje. Izrael i SAD moraju sada da obezbjede da nove pobunjeničke snage, koje dominiraju Sirijom, prekinu veze sa bivšim pokroviteljem, Ankarom. Rusija će takođe nastojati da postigne sličan cilj i mogla bi da povrati svoje baze u „novoj Siriji”. U međuvremenu, Iran je uspješno otcjepljen od svog kopnenog mosta – od Irana, preko Iraka i Sirije do Libana i istočnog Mediterana. To je koštalo sadašnje iransko klerikarno rukovodstvo u smislu prestiža i unutrašnjeg autoriteta u vrijeme kada je vrhovni verski poglavar star i bolestan. Rusija se protivi ideji da Iran uđe u vojnu konfrontaciju sa Izraelom. Moskva zna da bi to rezultiralo padom iranske vlasti koja je već podložna „stresu” zbog iranske opozicije.
Predsjednik Tramp će u međuvremenu raditi na obnovi Avramovih sporazuma koje je ostvario između Izraela i drugih arapskih zemalja tokom svog prvog predsjedničkog mandata, kao i da u te sporazume uključi i Saudijsku Arabiju.
Tampov izbor nudi snažne izglede za dobre odnose SAD i Srbije
U okviru spoljnopolitičkih pitanja, kakve političke promene očekujete od Trampove administracije prema Srbiji i Kosovu?
Izbor predsjednika Trampa nudi snažne izglede za dobre odnose između SAD i Srbije. Biće važno da Beograd formuliše koherentan komplet ciljeva za ovo. Nisam siguran da smo do sada primjetili da je Beograd izradio strategiju, koja bi zainteresovala i podstakla podršku Vašingtona. U tom smislu bi lične veze prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića sa Trampom mogle biti od koristi na isti način na koji je britanska globalna projekcija protekle godine bila aktuelizovana posetama kralja Čarlsa Trećeg stranim državama. Kosovo će i dalje biti teško pitanje, kao i formiranje Zajednice srpskih opština u sjevernom dijelu srpske pokrajine. Slično tome, sada će biti pogodna situacija za razgovore o rješavanju tog pitanja, s tim prije što se EU raspada. Srpska velika strategija za američku podršku trebalo bi da uključi holistički proces o pitanju Kosova, Republike Srpske i pristupu Srbije Jadranskom moru.
Dejtonski sporazum imao cilj da razbije regionalno jedinstvo srpskog pravoslavnog naroda
Da li bi predsjednik Tramp mogao da prihvati program većeg razumjevanja prema Republici Srpskoj, uzimajući u obzir pritisak i agresivnost Sarajeva?
Možda bi mogli da se pitamo koliki bi mogao da bude pritisak Sarajeva u svjetlu pojačane pozicije i regionalne važnosti Srbije i gubitak efektivne EU u svjetlu nacionalno-patriotskih evropskih zemalja. Jasno je da je Bosna i Hercegovina neuspjela država bez Republike Srpske. U suštini čak je i Dejtonski sporazum imao cilj da razbije regionalno jedinstvo srpskog pravoslavnog naroda. Međutim, i Dejtonski sporazum pruža Republici Srpskoj neku širinu i zaštitu, što bi moralo biti potvrđeno prije svakog razmatranja nezavisnosti Republike Srpske ili ujedinjenja sa Srbijom.
(Politika)
