Piše: Emilo Labudović
Padala je ona sitna, prava jesenja, kiša, rosulja, jedva dovoljna za ponijeti kišobran. Polako se gasila kakofonija i urlik dnevnog saobraćaja a izmaglica noći je nagovještavala smiraj i prelazak u onu veseliju i životniju varijantu gradskog života. Na autobuskoj stanici kod Glavne pošte dvoje mladih, zagrljeni, čekaju „dvadesettrojku“, ogrnuti plaštom ružičastih snova. Preko puta, na stepeništu Narodne skupštine, ona dvojica i dalje se rvu sa usplamćelim i visoko propetim konjima Tome Rosandića. Slika je nadrealna i potpuno odsutna od realnosti kojom je okružena i sa još uvijek neodgovorenim pitanjem: kojem je od njih dvojice teže? Neki, zlonamjerno ili sa dozom humora, tvrde da više posla ima onaj koji vuče konja jer, tvrde da nije toliki problem ugurati konja u Skupštinu koliko je teško izvući ga iz nje. A kiša i dalje rominja po obojici.
A onda se, od pravca Terazija, začuše se zvižduci. Otkud zvižduk kad još nije osam i kad Đorđe Marjanović već tri godine počiva u Aleji velikana? Kažu: idu studenti. Kažu: idu na zgradu Predsednika države. Kažu: idu da ga nadjačaju. Kažu: čovjek u zgradi treba da sasluša njih, a ne oni njega. Kažu… još svašta nešto, ali se u tom opštem urlanju ne čuje najbolje. A nije ni važno što se ne čuje, jer šta god da studenti kažu, pitaju, traže, zahtijevaju… studenti su uvijek u pravu.
Nije prvi put da studenti, noseći svoj progresivni, mladalački bunt, bunt željan promjena na bolje, bunt razbijanja društvene žabokrečine i učmalosti, idu tamo gdje traže, nadaju se i zahtijevaju promjene i ispunjenje svojih zahtjeva. Duga je istorija njihovog protestvovanja, još od onoga iz 1936. godine, kada je Žarko Marinović na žrtvenik studentskih zahtjeva priložio svoju glavu, preko onih demonstracija iz 1968. kada ih je „drug Stari“ preveslao rekavši kako su u pravu, pa sve do ovih najnovijih. Ali, tada su studenti IŠLI po svoju pravicu, a večeras ih, izgleda, VODE! I ne za njihovu pravicu već kao argate političkih vucibatina kojima je svaka srpska nesreća dobrodošla da iskažu koliko su nisko. Ali, i kad su vođeni i prevođeni žedni preko vode (ma koliko kiša istine padala), studenti su uvijek u pravu. Čak i onda kad traže ono što im ni u jednoj državi ne bi pripadalo i nije im ni od kakve koristi.
U zgradi na Andrićevom vencu, onog istog Andrića, nobelovca, koji je jednom rekao da se nama Srbima svako malo dogodi da pametni zaćute, budale progovore (i zazvižde) a fukara se obogati, sjedi čovjek, jedan od najboljih studenata u istoriji Pravnog fakulteta. Oko zgrade rulja navodnih studenata koji bi, i da sastave sve položene ispite, teško stigli do treće godine. Ali, ako i nijesu toliko prilježni na ispitima, u duvanju su nenadmašni. A takt im stran, jedva ga hvataju, ali noć je, kiša je, kasno je, crno je, pa se ne vidi.
Čovjek u zgradi, predsjednik Srbije, govori. Govori tečno, argumentovano, ubjedljivo, razložno i iz svoje glave. Sluša ga Srbija. Slušaju ga i dobro čuju Brisel i Vašington. Oni napolju, koji zvižde iz tuđe glave i zbog kojih je sve ovo, ne žele da ga čuju. Ne žele da čuju kako Predsjednik Srbije benevolentno kaže da su studenti, kao i uvijek – u pravu. Čak ni onda kad nijesu u pravu. I onda kad su dovedeni. I većinom zavedeni. I onda kad su im oni na čelu debelo plaćeni da tuđim čelima jurišaju na bedem na Andrićevom vencu. I onda kad traže, a ne znaju šta traže. Jer, studentima trebaju knjige, udžbenici, laboratorije, kabineti, a ne dokumenti o paloj nastrešnici koja su stvar tužilaštva. Ali, čovjek iz kuće na Andrićevom vencu i u tom slučaju kaže: studenti su u pravu i ono što traže, koliko god o tome nemali pojma (osim možda nešto malo oni sa Građevinskog, ako ih je uopšte i bilo), dobiće koliko sjutra.
Kiša sipi i dalje, mržnja, kao čokolada upakovana u fini staniol prava na proteste, rominja po kordonu policije koja je tu da omogući čovjeku iznutra da izađe napolje. I kad bi samo za trenutak umukle pištaljke i vuvuzele, oni što zvižde čuli bi da uzalud i u tuđe ime zvižde jer im je rečeno da su „u pravu“ i da će dobiti i više nego su tražili. Ali, onda bi im oni koji su ih zaveli i doveli na Andrićev venac došapnuli da to nije dovoljno, jer oni su tu da traže a ne da dobiju. Čak i onda kada su u pravu i kad pojma nemaju zašto su u pravu.
Dvadesettrojka je napravila već treći krug. Ono dvoje zaljubljenih (možda su i oni studenti) već odavno su u toplini svojih domova. Primiče se osam sati, ali zvižduka više nema. Nema ga jer je izgubio svrhu. Nema ga jer je čovjek iz kuće na Andrićevom vencu još jednom nadigrao one koji su mu na prag doveli studente. Razilaze se polako i policajci, a kiša koja rominja ne može da spere splačine psovki, uvreda i svega onoga čime su ih vandalski „čašćavali“ oni koji se predstavljaju kao studenti. Oni koji su, bez obzira na istinu, pravdu i zdrav razum, uvijek u pravu.
I dok Beograd sve dublje tone i zalazi u noć, glavnom arterijom njegovog krvotoka, koja prolazi tik pored Andrićevog venca, teče rijeka nekih drugih građana i studenata koji su i prije ovog skupa, i prije zvižduka, znali da su u pravu. Jer, istina se vidi i u najcrnjoj pomarčini.
Zviždači su se, do novog podstreka i novog naloga, vratili da brane svoj atar. Da brane ono što ne znaju zašto i od koga brane, da iznova traže ono o čemu pojma nemaju i da čekaju novi mig onih koji su skupo plaćeni da ih podstiču i (za)vode tamo i ovamo. I ne sumnjam da će oni, nakon što im budu dostupna dokumenta koja im ništa ne trebaju i nakon što će Vlada sa 20 odsto potpomoći njihov budžet, mada se nijesu ni sjetili da to traže, opet i ponovo tražiti još. Jer, rekoh, studenti su uvijek u pravu. Čak i onda kad i nijesu neki studenti i kad duboko nijesu u pravu.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
