Piše Boško Vukićević
Tragedija u Siriji, koju zapadni mediji predstavljaju kao narodno oslobođenje od diktatorskog režima – mnogo je dublja nego što neko racionalan danas može pretpostaviti.
Prije svega, ispostavlja se ispravnim ono što sam već isticao: za pad Asadovog režima nije prevashodno odgovorna Rusija, niti Iran – već zasićenost tom višedecenijskom vlašću i odsustvo otpora kod onih koji takav sistem podržavali. Neko bi to mogao nazvati i izdajom oružanih snaga. To se moglo vidjeti iz jučerašnjeg snimka koji, u danima prije pada Asada, prikazuje kilometarske kolone bivše sirijske vojske koja ide nekud i odustaje od borbe. Asad je, praktično, islamskim fundamentalistima u nemoći predao zemlju bez otpora.
Danas je osnovno pitanje da li pad tog režima, na ovakav način, može biti dobra vijest za bilo koga. Mišljenja sam da ne može, pa čak ni za one igrače koji smatraju da iz date situacije mogu izvući neku korist. Čak ni za Izrael, koji je ovih dana, danonoćno, besomučno uništavao pasivnu i bivšu infrastrukturu sirijske vojne sile.
Prije svega, treba naglasiti da je Asadov režim, iako po definiciji autokratski, bio u tom smislu možda najblaži, i „više demokratski“ od većine bliskoistočnih režima. Garantovao je, kakvu – takvu stabilnost. On se nije karakterisao izuzetnom surovošću prema političkim neistomišljenicima, a imao je i tolerantan stav prema manjinama, prije svega religijskim. NJegov tretman hrišćanske manjine u toj zemlji, recimo, bio je pravičan i dobronamjeran. Dok radikalni islamisti pod trenutnim sponzorstvom Turske i SAD, koji zamjenjuju na vlasti Asada, biće neuporedivo suroviji u tretiranju političkih i svih drugih neistomišljenika, što nam pokazuju i scene surovih egzekucija kojim svjedočimo ovih dana. Ovo su teški dani za hrišćane u Siriji.
Nadalje, za razliku od stava mnogih zapadnih analitičara, mislim da Rusija kao država koja se trudi ima primarnu ulogu u nastajućem multipolarnom svijetu, u Siriji nije doživjela poraz. Prije svega, dešavanja u Siriji, i vjerovatna nestabilnost koja će tamo nastati, ubrzaće za Rusiju povoljno rješavanje ukrajinske krize. Osim toga, Ruska Federacija je najvjerovatnije sa Turkom sklopila nezvaničan sporazum o opstanku svojih vojnih baza u Siriji, tamo gdje se i trenutno nalaze. Ukratko, Rusija se, sve su prilike, a vrijeme će pokazati, prilagodila situaciji i očuvala svoj status primarnog globalnog igrača i na bliskoistočnom području.
Turska je, uz Izrael, od pada Asadovog režima naizgled najviše peofitirala. No, mišljenja sam da je takav profit samo formalni i kratkoročan. Jer, iako je Erdogan prije par dana izjavio da su on i Putin danas jedina dva stvarna svjetska državnika – to ne skriva činjenicu da je Turska ipak regionalna sila. Ona ne posjeduje resurse da u perspektivi bude globalna sila, poput SAD, Kine, Rusije i Indije, i upravo će takav globalni nedostatak moći dovesti do toga da Turska, u bliskoj budućnosti, neće moći da se nosi sa sirijskom krizom i nestabilnošću, koja će uskoro izbiti. Turski „sultan“ je sebi odredio možda malo veći značaj i ulogu koju realno ima. Sirijsku krizu uskoro će opet rješavati najveći igrači – SAD i Rusija, a možda i Kina, ako bude imala interesa da se uključi.
Izrael, takođe, ne može imati dugoročne koristi iz situacije koja mu se trenutno čini kao pobjednička za jevrejsku državu. Zašto? Zato što je jedini uslov za dugoročno opstanak Izraela – stabilnost na bliskom Istoku. Tj, dostizanje sporazuma i mira, kako sa Palestinom i Iranom, tako i sa svim muslimanskim državama koje ta okružuju, a za koje naivno misli da ih je zanavijek „pacifikovao“. Samo pravedno mirno rješenje, koje podrazumijeva i dodatne teritorijalne ustupke Izraela prema Palestini, može dugoročno garantovati opstanak Izraela. Za postizanje takvog sporazuma neophodno je prethodno završavanje krize u Ukrajini, kao i da se u njegovo rješavanje uključe svi najveći globalni igrači koje sam prethodno pomenuo, pa čak i Evropska Unija, koja u ovim vremenima ima opadajući međunarodni uticaj.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
