Žak Ellil, Dio iz knjige: La foi au prix de dout, La Table Ronde, Paris 2006, σσ. 270-275. Α’ izdanje 1980; Preveo sveštenik Nikola J. Gačević
Svijet koji ću ostaviti iza sebe me razboljeva. Razboljeva me u duši, tijelu i duhu. Bio sam pun nade kada sam se angažovao, sa svojih dvadeset godina, da promijenim tok svijeta. Jer smo već 1930. godine vidjeli kako se pojavljuje ovaj svijet nereda i ugnjetavanja. I nadali smo se da ćemo moći da ga natjeramo da promijeni smjer, da krene ka čovjeku, slobodi, pravdi, pravoj demokratiji… Pokušao sam sve. Jurio sam sve prilike koje su mi se činile prikladnim. Mnogo sam razmišljao. Jedino što sam uspio bilo je da razumijem šta se dešava. Razumioo sam. Govorio sam. Upozoravao sam. I sve to nije ništa pomoglo. Moje riječi nisu bile saslušane u trenutku kada je trebalo, a čak i kada su bile saslušane, već je bilo kasno, svijet je krenuo nizbrdo i nije mogao da se vrati nazad da krene drugim putem. Sve uzalud. Neizbježno, svijet je postao najgori mogući. Ali mi nismo željeli ništa od svega toga. Veoma je lako da krivimo kapitaliste, imperijaliste, kolonijaliste. Rezultati nisu bili ono što su oni željeli. Veoma je lako da krivimo komuniste: nikada nisu željeli diktaturu, pokolje Pola Pota, gulage, imperijalističku moć komunizma. Mogu to da potvrdim: komunisti koje sam poznavao nikada nisu zamišljali da će njihovi divni ideali završiti u jednoj od najjačih policijskih država na svijetu. Ajnštajn nikada nije želio atomsku bombu. Nikada nijedan dobronamjeran čovjek nije poželio svo ovo zlo koje se nagomilalo u nauci, politici, ekonomiji, tehnici. Jer ništa drugo nije se nagomilalo osim zla. Kao da su, na neki neshvatljiv način, svi oni divni cvjetovi napretka dali samo gorke i otrovne plodove i ništa više. Sada nemamo ništa drugo nego da biramo između uvjerenja i kukute.
Moja generacija je bila generacija koja je odrasla posle 1914. godine i koja se zaklela: „nikada više“! Borili smo se, dakle, za mir, socijalnu pravdu, za dublju analizu i precizniju taktiku, i već smo naslućivali, od sredine tridesetih godina, hitlerizam i staljinizam. Naš pogled je bio ispravan. U isto vreme, i kapitalizam i liberalizam su za nas bili osuđeni. Tražili smo nešto drugo, nismo željeli da vjerujemo ni u sudbinu unaprijed ispisane istorije ni u pobjedu demona. Imali smo ideal, želju za svijetom slobodnim i bratskim, i pokušali smo da ga stvorimo što bolje možemo. Tražili smo sreću i jednakost za sve. I evo šta smo napravili! Svijet u kojem ne prepoznajemo nijedan od ideala naše mladosti. Nikada nismo bili pohlepni za novcem, vlašću, moći i potrošnjom. I uprkos tome, svi naši napori su neizbježno završili u upravo suprotnom, transformisani i izopačeni. To nismo mogli da predvidimo, a oni od nas koji su to uspjeli, nisu mogli da reaguju. Nismo željeli ništa od svega toga. Znam, naravno, da ovo opravdanje, opravdanje slabih i idealista, nije dovoljno. Ali to je jedino što mogu da kažem danas, pred provalijom. I ne postoji neki zao koji je krivac, diktator ili društvena klasa. Moramo konačno da izađemo iz ovog lažnog i pojednostavljenog objašnjenja „klasne borbe“ i odgovornosti „vladajuće klase“. „Vladujuća klasa“ je i sama manipulisana od nekoga moćnijeg, a ne od svojih interesa. Svi su odigrali svoju ulogu i svako je to učinio čistom savešću.
Danas zapanjeno gledamo u svijetu rezultat naših djela. Jer mi smo, svi zajedno, učinili sve ovo, preko jedne izopačene, neshvatljive sile. Ali čak i kada smo je razumjeli, to razumijevanje nije pomoglo ništa. Ili je već bilo prekasno. Stidim se svijeta koji ostavljamo mlađima. Posebno kada vidim da današnji mladi imaju upravo iste nade, iste ciljeve, iste slogane koje smo imali i mi prije 50 godina. Šta drugo će moći da urade? Možda će uspjeti da pobjegnu od izopačene sile sudbine, možda… Ko se još sjeća da smo i mi željeli Revoluciju, da smo i mi vjerovali u nju svim svojim snagama, kao i generacija ’68, i da smo u dva navrata mislili da smo uspjeli? Kakva je bijeda slušati mlade kako osuđuju prethodnu generaciju misleći da su oni prvi koji su željeli Revoluciju! A mi smo bili zahtjevniji od njih, stroži u našoj analizi i izboru sredstava. Pa ipak, sve je postalo pepeo. Ne mogu a da se ne nasmijem kada vidim da se plasiraju kao nove diskusije i razmišljanja koja su nas zaokupljala tridesetih godina… Potpuno ista. Optuživali su me da sam predstavio društvo i tehniku kao autonomne sisteme koji funkcionišu bez čovjeka, ali upravo to znanje mi je otkrilo neuspjeh svakog otpora, svake revolucije, svake volje, svake analize, svake deklaracije i svakog programa.
A najgore od svega je taj „fenomen izopačenja“ svega onoga za šta smo se borili u svoju suprotnost, fenomen koji se pojavljivao svaki put kada su naše želje trijumfovale u istoriji. Svaki put bi se stvari završavale suprotno od onoga što smo predviđali. Socijalizam je doveo do Staljina. Pad Hitlera je pratio opšti prihvat njegovih metoda, pobeda totalitarne države, mučenja, jednostranačkih režima, logora. Demokratije su sjedele u klupama hitlerovske škole. I svaki put kada bi jedna od naših otkrića vlast ili javno mnjenje shvatili ozbiljno, to bi se iskvarilo i postalo lažno. Borili smo se tridesetih godina protiv grotesknog, licemjernog morala građanske klase u korist slobodnog i živog morala: nagrađeni smo tržišnim erotizmom, drogama, bezakonjem i tužnim i monotonim ponavljanjem slogana u korist abortusa i protiv porodice, dakle, oblikom otuđenja gorim od prethodnog. Bili smo među prvima koji su pokušali da analiziraju fenomen tehnike, nadajući se da ćemo tako moći da vratimo čovjeku malo one moći koja mu je oduzeta i da ponovo postane subjekat, da ovlada onim što ga tiraniše. A kada je naša kritika u poslednjih deset godina doprla do šire javnosti, pretvorila se u banalnost, u jalovi antitehnicizam, koji je na kraju ismijao naša istraživanja i omogućio novu, još autonomniju fazu razvoja tehničkog sistema. Ne postoji ni traga studioznoj analizi ili razmišljanju u stotinama knjiga koje sada kruže o „tehnologiji“, čiji broj predstavlja ideološki dim koji prekriva stvarnost, dok njihova banalnost samo na kraju opravdava tehnološki razvoj. Isto važi i za ekologiju: proročanska reč koja je završila kao sociološki pokret, izlizana brbljarija koja služi kao odskočna daska za karijeru političara i moralna „perionica“ industrije.
Nismo željeli ništa od svega toga. Ali gdje smo pogriješili? Da li je naša analiza bila pogrešna? Naši ciljevi uzaludni? Da li se u srži naše analize već krio uzrok našeg neuspjeha? Ne, i opet ne. Bili smo u pravu, vidjeli smo ispravno. Nalazili smo se u središtu drame našeg doba. Držali smo u rukama ključ. Ali smo bili poraženi. A naš poraz se sastoji upravo u uspjehu naših ideja, koje su, ostajući ideje, pretvorene u ideologije, zatim u slogane i na kraju skrenule u neprirodna i nelogična ponašanja. Kada su svi oni koji su bili na našem nišanu, javno mnjenje, politika, mediji, konačno prihvatili naše ideje, one su se iskvarile. Još gore, pretvorile su se u glupa umjetnička djela i tako postale bezopasne igračke, izgubivši konačno one malo ozbiljnosti koju su imale zahvaljujući radu koji smo obavili. Kao dijete koje su roditelji odveli kod ljekara da dijagnostikuje tešku bolest od koje pati, a ono, kada se vrati kući, krišom uzme recept sa ljekovima i napravi papirni brodić koji bezbrižno pušta u svoju kadu da se zabavi.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
