Piše: Emilo Labudović
„Slučaj je vremenski i prstorno neodređen i neodrediv događaj, koji se nije morao desiti ili se mogao dogoditi drugačije; zbivanje izvan zakonitosti, pojedinačna, izdvojena pojava bez određenog kauzalnog lanca“. Ovako je u rečniku i enciklopedijama definisan pojam slučaja, pri čemu mu je data velika širina značenja da se pod njega mogu svesti nebrojene pojave, događaji i incidenti. Određeno zbivanje može dobiti epitet „slučaja“ i insistiranjem određene grupacije da ga takvim prikaže i promoviše, naročito kada svojim sadržajem drastično odskače od određenih bilo zakonskih bilo moralnih normi. A jedna od najkarakterističnijih osobina „slučaja“ jeste njegova vremenska neodređenost koja omogućava da se on, bilo po nečijoj potrebi, bilo saznanjem novih pojedinosti, može uvijek vaditi iz zaborava, fioka, fascikli i iznova vraćati u žižu javnosti.
Takozvani „slučaj“ podgoričke Gimnazije desio se, kažu, prije tri godine. Ovo takozvani nije zbog određenja da li se ili nije desio jer desio se. I to niko ne spori. Ali, ipak, ima nešto što ga, mada ne osporava kao događaj već se pomalo baca sjenkom na njegovu kategorizaciju kao slučaja. Jer i prije tri godine se znalo za njega. I prije tri godine akteri, tek svršena maturantkinja Gimnazije i njen dojučerašnji profesor, su, kao akteri slučaja seksualnog uznemiravanja, bili poznati javnosti a počiniocu je bila izrečena određena sankcija. Žrtva, po običaju, osim izvjesne moralne satisfakcije, nije mogla dobiti drugu i drugačiju nadoknadu. Dakle, po svim kriterijumima „slučaja“, sve je bilo poznato i reagovalo se po slovu zakona, tako da je prirodno bilo da „slučaj“ bude arhiviran.
Ali, otkud, zašto i po čijem nalogu se on ponovo aktuelizuje i dobija novu medijsku promociju. Šta je to novo u njemu a da se prije tri godine nije znalo? Ko je i zašto tada ovaj slučaj posuo pepelom i sklonio ga u fasciklu prekršaja radne odgovornosti. Zašto se danas ta ista Gimnazija zbog jednog, slobodno mogu da kažem – kretena koji je, dok su mu se pantalone budžile, zaboravljao da nije samo profesor već i pedagog i roditelj, čitava Gimnazija opet diže na noge? I zašto tada niko nije ovako gromoglasno prozvao Gimnaziju i njenu tadašnju direktoricu, gle čuda – uglednu aktivistkinju a danas i poslanicu DPS, koja je pomenutog profesora svojom voljom i odlukom, uz isticanje njegovih vanrednih profesionalnih i ljudskih kvaliteta, dovela iz Bijelog Polja? I zašto se baš danas „slučaj“ ponovo aktualizuje i nova direktorica Gimazije na krst razapinje?
Bilo bi više nego grijeh prema tek stasalom djetetu, bez obzira na njeno matursko svjedočanstvo, uskratiti joj pravo na, makar moralnu, satisfakciju. Ovog puta – javnu, imenom i prezimenom. Ali, zašto danas a ne prije tri godine? I po čemu je to današnja direktorica Gimnazije pozvanija i prozvanija kao odgovorna u odnosu na direktoricu koja je tu funkciju „obnašala“ u vrijeme „slučaja“?
Očigledno, „slučaj“ je slučajan ali je njegovo ponovno vađenje iz bunjišta vrlo namjerno i vrlo sinhronizovano. Jer, trebalo je novim vaskrsavanjem starog slučaja koliko – toliko zabašuriti ove nove i sve novije koji, poput pečuraka u jesen, svakodnevo niču po smežuranom licu Crne Gore.
Da ne bude zabune, kao čovjek i kao roditelj, svim svojim bićem sam na strani žrtve. Ali, bio bih to još i više da je digla glas prije tri godine i da njenim dignitetom ne upravljaju kojekakve nevladine organizacije. Zato, neka nadležni organi što prije uzmu stvar u svoje ruke i neka na „slučaj“, onaj ondašnji i ovaj sadašnji, definitivno stave tačku zakona.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
