Piše Emilo Labudović
„Pokušaj da urazumiš budalu i ona će ti reći da si – lud“! (Euripid)
U skladu sa motom ove priče i poučen ličnim iskustvom, ni na kraj pameti mi nije da bilo koga urazumim, jer u ovom vremenu kad je ludilo postalo kolektivna i opštesocijalna pojava čovjek ne bi znao od koga i s kojeg kraja da počne. A osim toga, kad ludilo postane dominantno i sveprisutno, redovna i dnevna pojava, samo se za istinske i medicinski potvtđene ludake može reći da su – normalni.
„Brain rot“ ( u slobodnom prevodu: truljenje mozga), termin koji je Univerzitet Oksford proglasio riječju godine, definiše opšte stanje svijesti i duhovnosti čovječanstva. A ono podrazumijeva opsesivnu povezanost i zavisnost od društvenih mreža i masmedija pri čemu za osnovnu ulogu mozga: razmišljanje, analiza, odlučivanje i pamćenje, prosto nema ni vremena ni prostora. Sve to, naravno, stvara etablirane šablone mišljenja, tuđeg, sterilisanog, propagandno usmjerenog i, što je najvažnije i po čovječanstvo najpogubnije, strogo kontrolisanog.
Jedan od rezultata takvog stanja svari su i unaprijed servirane mantre, narativi i stereotipi kojih se ogroman broj ljudi drži kao pijan plota i, poštapajući se njima, traje i definiše svoju poziciju u prostoru i vremenu. Pri tome, sklonost ka osloncu na ove stereotipe jednako imaju kako takozvani intelektualci (ako se time može definisati visoko obrazovanje), tako i oni na nižim obrazovnim stepenicama. Prilično često, pa i prečesto, se ispostavlja da čak ni visoka akademska titula nije prepreka da je se njen nosilac odrekne i pogazi da bi bio „u trendu“ i na liniji već definisanog narativa, koliko god on bio van svake pameti i utemeljenja u nauci, istoriji i elementarnoj istini.
Upravo taj ropski i podanički stav sopstvenog znanja i mišljenja, na jednoj, prema onom oktroisanom i uvreženom, na drugoj strani dovodi, recimo, do toga da jedan ozbiljan doktor nauka, školovan na srpskom jeziku i na univerzitetima od digniteta, bez iole zazora prihvati jezičku skalameriju priučenog jezikoslovca, za svoj „trud“ nagrađenog titulom doktora nauka na, zamislite, univerzitetu u Osijeku. Ili da se doktor pravnih nauka baci pod noge političkim dunsterima i dustabanlijama bez grama pameti i nešto malo škole, i svim silama brani neodbranjivo. Da sa te akademske visine podržava nešto na šta bi i obična, zdrava, seljačka, pamet pljunula s prezirom i iz sve snage.
„Kami kapi na manitoj glavi“, govorili su naši stari, na čistom srpskom.
Kada je o narativima riječ, dva su koja sveukupnu crnogorsku zdravu misao drže uzapćenu i van svake pameti. Prvi je da je Evropska unija rešenje svih naših problema, zabluda i stranputica. Dovoljno je samo da se nekako dočepamo tog društva (makar i puzeći), a onda nas čeka odavno obećana zemlja i u njoj – raj. A niko neće ni da zucne a kamoli prstom da pokaže sa kojim se sve problemima nose zemlje – osnivači – EU! Francuska, NJemačka, Velika Britanija… u problemima svih vrsta su do guše, i da ih sveprisutni i isfabrikovani strah od moćne Rusije i sve moćnije Kine ne drži na okupu, to bi se društvo davno razišlo kao sa Palevog katuništa. Ali, EU pa EU, bez alterative.
Drugi, ne manje prisutan, narativ o koji se spotiču zvanična Crna Gora i njena pamet su – Srbi. Svejedno odakle, iz Pržogrnjaca, Pljevalja ili sa dna kace. Sve što ne valja ili je problem u državi posledica je direktnog ili podmuklog uticaja Srba. Iz tog generalnog stava, olako i mimo svih rezona, izvlači se i bauk o fašizmu i četnicima kao recidivu i tamnoj mrlji „slavne i sjajne“ crnogorske istorije. Osim što se i dalje prikazuju kao saradnici okupatora, a sarađivali su i ovi drugi, po potrebi, u skladu sa komesarskim skicama iz ’41, dohranjivanim sedam decenija dugim „oslobodilačkim“ opisima i definicijama, ovi anatemnjaci se doživljavaju kao da su ovdje ili pali s Marsa ili direktno sa Ravne Gore. Kao da te prokazane „bradonje“ nijesu ovdašnji, očevi i đedovi manje – više, većine nas, i kao da su oni drugi, zaklonjeni iza petokrake „boje krvi“ bili sve goli sveci i anđeli sa bijelim krilima. Šta god i kakvi god da su bili, vrijeme ih je smjestilo gdje treba i njihovo današnje vaskrsavanje samo je maska za odsustvo sopstvene ideologije i stava. „Trulež mozga“, po Oksfordu.
A kad je već o Srbima kao đavolima i dokazanim četnicima (da ih je u velikom broju bilo i u partizanima to niko ne priznaje) riječ, često se pribjegava sublimaciji i njihovoj personifikaciji, uglavnom u dvije ličnosti: Vučić i Andrija. Vučić je, naravno, svebalkansko zlo koje je o čudu smelo ne samo region već i dobar dio Evrope, a Andrija je domaći satrap koji Crnu Goru nogama i rukama vuče unazad, u srednjevjekovno mračnjaštvo.
Naravno, iz tog generalnog razloga izvlače se svi drugi zbog kojih ni Aleksandar ni Andrija nijesu dostojni mjesta na kojima su. Iako se hajka protiv njih, navodno, vodi odvojeno i u svom dvorištu, ne treba puno pameti da se uoči njihova usklađenost i porijeklo (i plaćenost) iz istog brloga.
I da se još jednom podsjetim Euripida sa početka teksta: ni na kraj pameti mi nije da bilo koju instruisanu budalu pokušam dozvati pameti. Zaludan je to i pravi Sizifov posao. U svoje, i samo u svoje ime, pri zdravoj pameti i bez ikakvog interesa, mogu da izjavim sledeće: Vučić je ne samo ponos Srbije već, vjerovatno, jedan od rijetkih evropskih lidera koji ima svoju glavu i velika „muda“. I u svemu priliči Srbiji. A Andrija je prvo popten čovjek a onda i hrabar, istrajan i iskusan političar, i Srbin , do…. kraja, i na mjestu je koje svojim ukupnim habitusom čini važnim i uglednim. Na čast i ponos i Skupštini i Crnoj Gori.
Znam, sad će mnogi već unaprijed pametni, sveznajući i obavezani, reći da sam i ovo i ono, i svašta nešto. A ja na sve imam samo jedan odgovor: srećan sam što nijesam pametan kao i koliko oni, što za ovo nijesam plaćen a još manje obavezan.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
