Piše: Milisav Popović
Kada sam od Raca Nikolića, dobitnika Povelje za životno djelo u RTV Crne Gore, čuo da je u Savjetu za imenovanje ulica i trgova pominjano ime Nova Spasojeva komandira kučkog, oživjela su mi sjećanja, ne samo na zapise o Novu, nego i na priče o njemu, koje sam u djetinjstvu, na ognjištu mojih predaka, od njegivih savremenika slušao…
Što je Novo značio za Kuče, za vojvodu Marka, pa i za njeguške Petroviće, najbolje će nam reći pismo vojvode Šaka Petrovića, bliskog rođaka knjaza Nikole, a đevera Markove najstarije kćerke Anđe, udate za Filipa Petrovića, upućeno Novu,
7. juna 1882. (nije jedino), koje prenosim u cjelini:
„Dragi kume Novo,
Pišem ti ovo pismo kao čojku na kojega vojvoda Marko ima veliko povjerenje i uzdanicu, jer kad je on ima, imam je i ja.
Tebe naspram Marka vežu dvostruke stvari, jedna ka čojka poštena i junaka, a druga kao njegova brata.
Mene, pak veže jedna, a ta je – kao Petrovića, koji ljubim i branim sve ono što je u korist moga gospodara Crne Gore i istine, koja je s njima skopčana.
Vojvoda Marko dao je ostavku, za koje dosta mu je pomoglo špijunstvo i spletke nekih Kuča, a znamo, a i bolje ćemo znat iz čije glave, no, ako je vojvoda da ostavku na brigadirstvo, on ostaje oni koji je bio pred Slovenima.
No, sad da ti nešto drugo rečem, ja ođen čujem da se od strane Arbanasa radi o glavi vojvode Marka, a ovo što ću ti reći, tako mi svetoga Jovana koji je između nas, da sam tamo ne bih ti zborio, no bih ga ja čuva i š njim ginuo, uprkos svakome.
No ti za to javljam da ga čuvaš, da ga ko ne ubije; a ako ga ubi, bio Srbin ili Arbanas, sveti ga ka tvoju i tvoga plemena čast, a ne ostavlja’ ga mene, jer znaš lijepo, ako ga ne sveti ti, moram ga svetit ja.
Šako Petrović“
(Iz knjige „Sukob Knjaza Nikole sa crnogorskim vojskovođama“ od Jovana Dujovića)
O zlom vremenu za Kuče, kada ih je knjaz Danilo poklao, pa ih i dalje ostovio na milost i nemilost Turcima, Marko će zapisati: „Uzeo sam Nova Spasojeva sobom i poša’ u Spuž, kod Derviš-paše i Avdi-paše…“ Pošli su da traže nekog moćnog, ko će štititi kučki narod, od Turaka zulumćara. Za starješinu – „zabita“ Kuča, dobili su onoga na koga su računali („najboljega“), Jusuf-bega Mučina, Krnjića.
Više decenija kasnije, kad je Marko pao u nemilost knjaza Nikole, a od Beča dobio ponudu za glavarstvo nad Arbanijom, on se i tada oslanja na Nova, i piše mu pisma – kako da dočekaju Bečliju…Novo je u Veljem boju, na Fundini, 1876. komandovao odredom u kojem je bilo i oko 200 Arbanasa – Zatrebčana (poštovali su ga kao i Marka, ne samo zato što je govorio Arbanaški)
Vezano za oslobađanja Medunskog grada od Turaka oktobra te iste godine, zanimljivo je kazivanje da su Đuro Ljaković i Novo (oba sa Meduna), kada ih je Knjaz pitao – koji je, od njih prvi ušao u medunsku tvrđavu, među Turke, oni su jedan drugome davali prednost… Pa ih knjaz obojicu darivao. Komandir Novo bio je dobitnik i zlatne Obilića medalje.
U „Kučkom kolu“ knjaz Nikola Nova apostrofira:
„Reci Novu komandiru … da je naša Podgorica, i na moru sva tri grada, još s Ulcinjem i sa Barom, da knjaževa ruka vlada“. Kao da je knjaz naslućivao doba, kada će Kuči doseljeni u Bar i Ulcinj- osnovati jedinstveno Udruženje Kuča(ali ne u znaku, kaji im se tada pripisivao: „Ko nije Kuč ime mu je – muč“). Zanimljiva je i anegdota o Novu, koju kazuje 90-ogodišnji Stanko Milovanov Popović sa Meduna. Naime, neke večeri, dok su Marko, Novo i neki izvanjac sjeđeli pored ognja, kada je Novo metao drva na oganj, gost se našalio: „Što god Novo u ruke uzme, iz toga oganj plane“! Novo je imao šest sinova, i od njih osam(10?) unuka…ali, na žalost, danas od Nova direktnih potomaka – nema(možda ima u Srbiji?).
Ima ih od Novovog brata, popa Tome, koji je krstio Marka Miljanova. Žive u Podgorici, a od njih je Srđa Popović, bivši odbojkaš… Ima ih i u Engleskoj – u Koventriju. U knjizi „Pleme Kuči“ (1999) od M. Jokanovića, na strani 802. piše da je Novo poginuo u Boju na Fundini 1876. Ali, ne! Na Novovom oskrnavljenom grobu (polomljen krst), kojega sam tragom mojih sjećanja, od prije više od 70.godina, kada sam od moje Vrbice do Podgoričke gimnazije tražio prečice nedavno „otkrio“ na napuštenom groblju pod Goricom (najvećoj podgoričkoj džungli), piše da je Novo rođen 1834.,a umro 1908. godine. U tom grobu sahranjen je i sin mu , narednik srpske artiljerije, Lazar, ranjen na Kumanovu i „od istih umro“ 1913.godine. Krst sa Novovovog nadgrobnog spomenika možda leži tu negdje zarastao u korov…
Hoće li „punoća“ vremena učiniti da makar neki podgorički skver dobije ime NOVA SPASOJEVA?
Hoće li Kuči, prije svih Popovići, Novove zemne ostatke, sa spomen obilježjem, prenijeti na njegov rodni Medun, kao što su Petrovići sa Kučima, prenijeli zemne ostatke kučkog vojvode i guvernadura Brda, Radonje Petrovića nakon 276.godina, iz kraj Leskovca na Kosor?
P. S. „Pitaj Boga“, govori mi moj plemenik, Brano Spasojev, Radonjić.
„Hoće Braća Kuči, sokolovi sivi“ govore mi Odive Kuča…
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
