Piše: Emilo Labudović
Zaokupljen brigom svenarodnom, budno pazeći da mu Mickej ne podaturi neki, ne daj Bože, neustavan zakon, čvrsto riješen da ne ide u Banjaluku, Jakov, naš predsjednik i roditelj državni, jedva stiže da se oglasi i da sa par suvoparnih rečenica naciji čestita Božić.
Stil je čovjek, a može i obrnuto, a o ukusima, pa i književnim, se ne raspravlja. Ali sterilnosti Jakovljevog obraćanja ne bi mogli da prigovore ni oni iz Instituta za javno zdravlje. Mislim na one sa regularnim diplomama. Ni jednom riječju ne pomenuvši Srpsku pravoslavnu crkvu i njeno monaštvo, ne osvrnu se čak ni na onu odsrbljenu bratiju koja se umalo pohvata za vratove nasred Cetinja. Držeći distancu od prokazanih Srba kao u doba najcrnje kolere, Jakov prepodobni čestita praznik ne samo kao da nije sa ovih prostora već kao i da nije sa ove planete. Ni Boga ne pomenu.
A nije da ne zna. Potiče iz poštene i tradicionalne porodice, duboko ukorijenjene u podostrošku crnogorsku istoriju. Njegov deda se borio na Mojkovcu, otac mu je bio unionista, a on – ni tamo ni ovamo. Mada, reklo bi se, prije tamo nego ovamo. I kad se pažljivije pročitaju ovih njegovih par opskurnih rečenica, nije grijeh zaključiti da su prethodno prošle strogu cenzuru gospođe Džudit.
I da riječ nije prozborio, svijet ne bi prestao da se okreće, kao i da je nakitio kao novogodišnju jelku, čestitka ne bi promijenila ništa. Ali, ili kuj ili ne mrči, rekli su naši stari. A ako već nije znao kako, mogao je prepisati od Gencija Nimanbegua, on je to makar čestitije čestitao. Međutim, nije do Jakovljeve neupućenosti, pametan je i načitan on, već će prije biti da je siroti Jakov samo nastavio antisrpsko posrtanje njegovih prethodnika.
Brzo se zaboravilo da je Filip Vujanović bio dobitnik najvećeg priznanja Ruske pravoslavne crkve i da je Milo Đukanović jedno vrijeme srbovao više nego da je sa Dorćola a ne iz Rastoka. Ali, kad je američko – briselska propagandna mašinerija Srbiju i Srbe na krst razapela, postalo je više nego nezahvalno makar i pomenuti bilo šta što na to miriše. Jer, da bi se šćućurilo pod NATO kišobran, bolje je i da ćunete na luk nego na nešto srpsko. Pa makar to bio i Božić, najradosniji dan pravoslavnog i srpskog naroda, od Jakovljevog Ostroga pa do Novog Zelanda i Aljaske.
Gospodine Milatoviću, ne zamjerite, jer ne zamjeram. Naprotiv, hvala Vam što ste mi još jednom, uz vanvremenski sjaj i toplinu vatre Badnjaka, pokazao i podsjetili da sam straćio glas kojim sam Vas podržao. Ali, Bog mi je svjedok da nema dobroćudnijeg a istovremeno i naivnijeg naroda od nas Srba. I, da, da ne zaboravim: Mir Božji – Hristos se rodi, gospodine Jakive! Srećan Božić, gospodine Milatovću, Vama i Vašoj porodici, vascijeloj Crnoj Gori i planeti, gdje god gori vatra od Badnjaka!
