U intervjuu agenciji MINA Milo Đukanović je najavio da će potpisati ponovo izglasane zakone, među kojima i Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, ali je potvrdio i da neće potpisati ukaz o opozivu crnogorskih diplomata.
Na ovaj stav Đukanovića reagovao je ministar Radulović riječima: “Postoji plan B, C i D, ali bih se pozvao na član 43 Bečke konvencije koji je jasan – da funkcije prestaju kada vlada notifikuje drugoj državi da oni nisu ambasadori – oni nisu ambasadori. Ako ćemo da uđemo u nepoštovanje konvencije, onda to nije pravi put. Ali, sačekajmo utorak”, rekao je Radulović, misliće na utorak 26. januar kada je zakazan sastanak između njega, potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića i Mila Đukanovića.
Vrlo je interesantna površnost ministra Radulovića, kojom ne prestaje da impresionira crnogorsku javnost.
Član 95. Ustava Crne Gore, vrlo jasno definiše ko imenuje ambasadore i ko ima legitimitet da donosi njihov opoziv, po ustavu Crne Gore to je predsjednik države. Tako da gore navedena izjava ministra Radulovića uopšte nije tačna i član 43. Bečke konvencije, ne može da se tumači na ovaj način, jer ambasadore u Crnoj Gori ne postavlja Vlada Crne Gore nego predsjednik Crne Gore.
Sa druge strane lakomislenost bivšeg diplomate Đukanovićevog režima, a sada ministra vanjskih poslova, ide u drugu krajnost. Naime, u slučaju protjerivanja ambasadora Republike Srbije u Crnoj Gori dr Vladimira Božovića, ministar Radulović uporno ponavlja “mantru” da Vlada Crne Gore ne može da poništi odluku o protjerivanju srpskog ambasadora iz razloga što Đukanović ne bi ponovo primio agreman od Božovića.
Ko je i jednom pročitao Bečku konvenciju i Ustav Crne Gore, zna da je ovo apsolutna zamjena teza, i da upravo član 95. Ustava Crne Gore definiše nadležnost predsjednika u domenu prijema akreditivnih pisama stranih diplomata i da se tu njegova nadležnost završava.
Primećujemo da je ministar Radulović svjesno ili nesvjesno postavio stvari na pogrešan način, i moramo primijetiti da je malo čudno da u slučaju opoziva crnogorskih diplomata, za koji realno Đukanović ima mandat, Radulović kaze da ima plan A, B, C, dok u slučaju poništenja odluke o protjerivanju srpskog ambasadoora, gdje Vlada Crne Gore ima puni mandat da to uradi, tu nema niti jednog plana, već samo suvoparan izgovor kako to neće potpisati Milo Đukanović, koji inače to ne treba ni da potpiše.
Jedina istina, koja je zasnovana na članu 9. Bečke konvencije i članu 95. Ustava Crne Gore, je sledeća: Vlada Crne Gore može povući odluku o protjerivanju ambasadora Srbije dr Vladimira Božovića i nije potreban bilo kakav potpis Mila Đukanovića za takvu odluku, Božovićev agreman nije i ne može biti ukinut, jedino ga može ukinuti Republika Srbija koja mu je dala povjerenje, a vidjeli smo da ona to nije uradila.
Sa druge strane, za opoziv crnogorskih diplomata potrebna je saglasnost Đukanovića, jer je po članu 95. Ustava Crne Gore on je osoba koja ih je imenovala, te time jedino on ih formalno može opozvati.
Zašto ministar Radulović uporno obmanjuje crnogorsku javnost sa izjavama i stavovima, koji kao što smo vidjeli, nemaju nikakvo utemeljenje u domaćim i međunarodnim pravnim aktima, pitanje je na koje bi trebao da odgovori on lično i premijer Zdravko Krivokapić.
