Pade tzv. “državni udar”, pravno, odlukom sudija koje je birala Milova vlast. Vesna Medenica posebno, u njegovo ime, kao što je izabrala Savića za predsjednika Višeg suda, a protiv volje poslanika iz Kotora. Jer Milo je tako htio. Ko uopšte pita DPS u Kotoru odakle je Simović inače. Kao što je na tzv. “državnom udaru” Milo “pobijedio” na izborima 2016. godine suprotno većinskom raspoloženju, tako je sada Pad “državnog udara” najuvjerljiviji dokaz Milovog političkog i moralnog pada.
O njegovoj krivičnoj odgovornosti u podstrekivanju Suda da se donese osuđujuća politička odluka kao u najmračnijim moskovskim procesima u doba Visinskog će se vjerovatno tek odlučivati. Da je sve bilo “politički namješteno” u vezi ovog izmišljenog udara najbolje svjedoči, a upravo za Mila optužujuće, jutrošnji komentar Milovog privatnog novinara Đuranovića, koji u namjeri da odbrani tzv. “državni udar”, u manjku logike kao instrumenta razumnog prosuđivanja, naglašava između ostalog dva pitanja koja bi po njegovom nedovršenom intelektualnom naporu trebali biti u korist presude, dakle poraza. On “sumnja” da su izmjenjene političke prilike u Crnoj Gori uticale na većinski stav Apelacionog suda i njihovu odluku o Padu presude. To bi po njemu vjerovatno trebalo”optužujuće” da pretpostavi da je upravo zbog”pritiska nove demokratske stvarnosti” donijeta odluka o “Padu Milove presude o udaru. E tu u nedostatku dijalektičkog mišljenja, a trebalo bi ga biti s obzirom na porodično komunistički background, ne razumije da je time izrekao najubjedljiviju optužbu protiv Milove sudske vlasti koja je donijela presudu, zbog koje je pala i Vesna Medenica, i presuda, i Milo.
I to potvrđujući prvo da je po njemu presuda očigledno zavisila od političkih razloga. Drugo, da su ti politički razlozi bili u Milovo vrijeme za presudu, pa je presuda donijeta pod pritiskom tih Milovih okolnosti i pritisaka. Treće, da se presuda mogla donijeti jedino u Milovo vrijeme i nigdje drugo ni u kojim prilikama.
Četvrto, da je početak demokratskog oslobođenja Crne Gore ohrabrio i sudije iz Milove i Vesnine sudske vlasti, da između zakona i Milovog pritiska izaberu zakon i pravo. I zato je ovo velika pobjeda slobode i veliki Milov pad. Peto, činjenica da je Apelacioni sud eliminisao veće sudije Mugoše da može ponovo suditi u ovom predmetu, potvrđuje da je to veće bilo nestručno, pristrasno i dio Milovog mehanizma protiv tzv. “državnog udara”, što ilustruje da je u ovome od početka bila riječ o političkom procesu.
Kao kod Jozefa K, Milov tužilac, Milovo veće, Milovan bivša predsjednica vrhovnog suda. Priču o kadiji svi znaju, ali ova odbrana Đuranovića je do sada najubjedljiviji primjer optužbe iz nehata u kojoj ovaj dvorski novinar, misleći da brani, najoštrije osuđuje svog Gazdu i svojim tekstom piše, protiv njega krivičnu prijavu. Eto zašto je Milo pao, i pada, i padaće, zato što ga prvi branioci guraju sve dublje u mračnu provaliju političkog i ljudskog pada.
(Opcija)
