Piše: Luka Radonjić
Dešavanja u Tuzima odnosno odbijanje predsjednika opštine Nika Đeljošaja da sprovede propisane epidemiološke mjere na teritoriji opštine, protestno okupljanje građana, nesmetan rad ugostiteljskih objekata uprkos zabrani, izostanak policijske reakcije (što u odnosu na prethodnih godinu dana predstavlja izuzetak a ne pravilo), konfuzna reakcija Vlade, odlučna reakcija Đeljošaja i različiti feedback-ovi vlasti i opozicije, upućuju na dva osnovna konteksta priče.
U užem smislu, “otpor koji se ispituje” može da predstavlja “probu” za prvu postdps-ovsku vladu, a u širem kontekstu upućuje na moguću, ozbiljniju pozadinu priče, zbog analogija u uporednom iskustvu drugih država (Srbija, S. Makedonija), a koje se tiču aspiracija albanskog nacionalizma. Podsjećanja radi, Đeljošaj je u julu prošle godine pozvao svoje sunarodnike “da ne slave Dan državnosti Crne Gore”. Da je autor tog poziva pokušao da zloupotrijebi zdravstvenu situaciju i pretvori je u političku, a u čemu su saglasni i Krivokapić i Medojević – inače politički suprotstavljeni, bilo je jasno već tokom navođenja prvog razloga za odbijanje mjera: “Krivokapić i Abazović žele da mi se osvete zbog isticanja zastave Albanije i Kosova”. Prije samo nekoliko dana, Abazović je čestitao “dan državnosti” tzv. Kosovu, a u Sporazumu koji je bio osnova za formiranje vlade, jasno je navedeno da nova vlada neće otvarati pitanje povlačenja priznanja Kosova od strane Crne Gore, suprotno stavu dominantne većine birača koji su podržali pobjedničke izborne liste.
KOME ODGOVARA KONFLIKT I KAKO SE VLADA NAŠLA PRED ŠAH MAT POZICIJOM?
Eventualna, osobito snažna i “grublja”, reakcija policije i potencijalni sukob sa građanima Tuzi gdje dominantnu većinu čine Albanci, odgovarala je političkoj propagandni DPS-a, koja je vjerovatno imala spremljen narativ za ovu situaciju: “pro-srpska vlada diskriminiše i napada Albance”, “udar na multietnički sklad”, itd. To potvrđuju i objave određenih propagandista DPS-a, koji su na samom početku, događaju pokušavali da daju ton “nacionalnih tenzija”, uz nevješto plasirane i logički neutemeljene paralele sa 90tim godinama. Da li to znači da je izostanak konkretnije reakcije nadležnih organa “gol u mreži DPS-ove opozicije” odnosno poen koji ide na konto rejtinga Vlade? Ne. DPS i njeni sateliti sada u javnost izlaze sa oštrim kritikama o “haosu u zemlji”, dok na terenu vrše intenzivnu “šaptačku” propagandu: “viđeste li kako su nesposobni, mlaki, neodlučni, pisnuti ne smiju, da se Milo pitao ne bi smjeli onako” i tome slično. A vlada je duboko zagazila u zonu legitimizovanja diskriminacije odnosno selektivnog sprovođenja zakona i propisanih mjera.
Jedini “dobar” potez Zdravka Krivokapića u ovom slučaju do sada, jeste odluka da ipak ne ode u Tuzi “na noge Đeljošaju”, jer bi time zaokružio potpuno političko poniženje i nanio trajnu štetu inače ugroženom rejtingu. Kako je premijer došao u ovu situaciju? Na vremenskom potezu od izborne pobjede do danas, premijer se potpuno udaljio od izborne liste koju je predvodio a time i od najvećeg rezervoara političke podrške u parlamentu, distancirao se od značajnog dijela ljudi iz svog tima koji su učestvovali u kampanji, ignorisao je čitav niz sopstvenih preidzbornih obećanja, dozvolio “opstanak” određenih elemenata bivše vlasti, dok je angažovanjem na ministarske pozicije onih ljudi koji su živjeli u inostranstvu, uveo u igru ljude koji ne samo što slabo poznaju teren koji je uz to još kvasan i blatnjav, već umnogome ne poznaju ni pravila igre. Za sve to vrijeme, za popularne poteze vlade, marketinške plodove ubrao je njegov zamjenik, vicepremijer Abazović. A Krivokapić i javnost okupljena oko njega, ne samo što nisu uradili ništa da krenu u odlučan medijski, demokratski obračun sa propagandnim narativima koje je ostavila bivša vlast (a po kojima jedinu opasnost po suverenitet države predstavljaju Srbi i Srbija), čime bi danas imali značajno bolju stratešku poziciju za djelovanje, već su najveći dio tog nasljeđa prihvatili kao okvir u kojem su zarobili potencijale spoljne politike i regionalne saradnje, ostajući bez jasnog političkog diskursa i medijske platforme.
Tačnije, za ovo drugo se uglavnom pitaju – “Vijesti”.
“VUK NA VRATIMA”
U nedavno objavljenom “manifestu” medijske imperije “Vijesti” pod naslovom “Vuk na vratima”, plasirana je podjela političke scene na tri dijela: političke snage okupljene u koaliciji “Za budućnost Crne Gore”, zatim koalicija predsjednika države i na kraju odnosno “između njih”, projektovan je “centar” u vidu: premijera, vicepremijera i predsjednika Skupštine koji predvodi najjaču stranku u ovom bloku. Današnja, vrlo nepopularna dešavanja, predstavljaju lošu reklamu za projektovani “centar”, posebno u vidu konfuzne reakcije i nedefinisanog odnosa čiji nastavak legitimiše opasnu diskriminaciju odnosno privilegovanost albanskog faktora u Tuzima. Otežavajuću okolnost za “centar” čini i to što je Đeljošaj koalicioni partner Demokratama u ovoj opštini. Utisak je da se ovakvom projekcijom, Demokrate, koje su uz Novu srpsku demokratiju, najjača stranka parlamentarne većine, sužavaju i potencijalno “služe” kao odskočna daska Abazoviću. Logički je osnovano pitanje: ako se govori o “blokovskoj podjeli”, zašto ne bi postojala dva bloka, makar u ovom prvom, osjetljivom, postdps periodu: demokratski blok i blok stranaka bivšeg autokratskog režima? Takođe, nije dobro zanemariti činjenicu koja se tiče političke istorije Evrope, a koja govori da još od njemačke Vajmarske republike do danas, pozicije “centra” između dva velika političko- ideološka bloka pa još i “etnocentrična”, nisu održiva, niti su dugo politički trajala.
Na kraju, činjenica da “vuk” iz naslova, prema narativu koji je ponuđen, upućuje na Srbiju (sa kojom DF i politički subjekti oko njega imaju jaku saradnju) i Vučića, govori da “Vijesti” nisu odstupile od magistralnog ideološkog puta DPS-a, koji je Srbiju targetirao kao glavnu opasnost za “suverenitet i državnost” Crne Gore. Ipak, možda su “Vijesti”, istina slučajno, bile u pravu. Vuk je možda zaista na vratima. Ali imajući u vidu izjave albanskih političkih prvaka, očigledno dolazi iz drugog pravca.
