Piše: Vladimir Pavićević, direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije
Kada je početkom avgusta prošle godine koalicija “Za budućnost Crne Gore” predala izbornu listu na čijem čelu je bio Zdravko Krivokapić, veliki broj građana se pitao ko je uopšte taj čovjek i kako li će se kao nosilac najjače opozicione liste, a bez političkog iskustva, snaći u izbornoj trci koja je trebalo da vodi ka razvlašćivanju Đukanovićevog DPS-a. U zemlji u kojoj se najčešće s nevjericom posmatra svaka mogućnost da onaj drugi nešto postigne, slučaj Krivokapićevog ulaska u politiku je više komentarisan uz sumnje u njegove mogućnosti nego uz vjeru da će da uspije.
Krivokapić je, međutim, uspio. U kratkom roku izgradio je tako snažan politički autoritet da se ona nevjerica iz dana predaje izborne liste brzo transformisala u svoju suprotnost – uvjerenost da je upravo on bio pravi izbor za nosioca liste. Jedna stvar je tome posebno doprinijela, to je bila odvažnost koju je Zdravko Krivokapić pokazao prilikom zaustavljanja kolone vozila na Bioču koju je u vrijeme predizborne kampanje predvodio ka Podgorici. Taj momenat je bio prekretnica, tada se profesoru povjerovalo.
Poslije izbora na kojima je koalicija “Za budućnost Crne Gore” postigla odličan rezultat, bilo je logično da upravo Zdravko Krivokapić bude prvo predložen za mandatara, potom izabran i za predsjednika Vlade. U periodu neposredno nakon izbora bila su stvorena očekivanja građana da će procesi nastaviti da prate logiku i razum. Vjerovalo se da ulazimo u period reformi, koji je neophodan nakon trodecenijske katastrofalne uprave DPS-a. Vjerovalo se i Krivokapiću da će ići upravo tim putem.
I onda se desio zaokret koji će se tek proučavati i o kojem će istraživači sigurno mnogo pisati. Za manje od sedam mjeseci od izbora na kojima je razvlašćivanjem DPS-a ispisana istorija Zdravko Krivokapić je svojim delanjem potpuno istopio svoj politički autoritet i od čovjeka koji je tek trebalo da doprinese crnogorskoj politici ostao čovjek bez političke budućnosti.
Prvi potez kojim je iznenadio građane bila je njegova ocjena krajem oktobra 2020. godine da bi Vladi Crne Gore reputacija bila slabija ako bi u njoj bili politički lideri Demokratskog fronta. Ta izjava je protumačena kao distanciranje od onih političkih autoriteta sa kojima je svega par mjeseci ranije postigao izvanredan rezultat na izborima. Slijedeći zdrav razum građani su se pitali kako to da da su lideri DF-a bili prihvatljivi na zajedničkoj izbornoj listi, a da nakon izbora nije bilo u redu da rade u Vladi sa Zdravkom Krivokapićem.
Uslijedio je izbor Vlade koju je profesor nazvao ekspertskom. Bilo je dovoljno i manje od sto dana da se svi koji živimo u Crnoj Gori uvjerimo da je zapravo riječ o neekspertskoj, nereformskoj i nesposobnoj Vladi, koja uz izuzetak revizije Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nije isporučila građanima ni jedan rezultat. O odsustvu rezultata Vlade Zdravka Krivokapića najbolje svjedoči snaga koju je DPS postigao na izborima u Nikšiću. Održanje snage DPS-a direktna je posledica neefikasnosti i slabosti Krivokapićeve Vlade.
Potpuni krah političkog autoriteta Zdravka Krivokapića desio se kada je zatražio ostavku ministra Leposavića, o tome javno govorio, a ministar odbio da podnese ostavku. Ovaj slučaj je pokazao da ministri ne vjeruju u autoritet predsjednika Vlade i da ministri sebe smatraju politički jačima od Zdravka Krivokapića. Posebno nepromišljen bio je i sledeći premijerov potez u ovom istom slučaju kada je Skupštini uputio inicijativu za razrešenje Leposavića poručivši tako da je spreman da svog ministra ruši u saradnji sa DPS-om. Ova kap je prelila čašu, jer građani koji su se borili za razvlašćivanje DPS-a ne žele da im Milo Đukanović ponovo kadrira u Vladi.
Jedna od grešaka koje su vodile ka padu političkog uticaja Zdravka Krivokapića bilo je i njegovo usmjerenje ka strančarenju umjesto da se sa pozicije predsjednika Vlade bavi rješavanjem problema. Dan nakon izbora 30. avgusta dalji politički put Zdravka Krivokapića je bio jasno ucrtan – upravljanje reformskom Vladom i priprema kandidature za predsjednika Crne Gore 2023. godine. Umjesto toga, on je brže bolje počeo da osmišljava konture neke buduće demohrišćanske stranke, a rad Vlade i najozbiljnije planiranje za pobjedu na predsjedničkim izborima izgubili su se u konfuziji, potpunoj Krivokapićevoj dezorjentisanosti i strančarenju kojemu sada nije ni vrijeme ni mjesto.
Danas imamo Vladu kojom suštinski upravlja Dritan Abazović, a ne Zdravko Krivokapić. Najteži teret rada ove Vlade danas je upravo na Abazoviću. Ta slika premijera koji nije premijer možda i najjasnije govori koliko Zdravko Krivokapić nije bio dobar izbor za predsjednika Vlade, koliko je svojim nesnalažanjem protraćio vrijeme i očekivanja građana i koliko je njegov politički autoritet istopljen. Na žalost, protraćio je i ogromnu priliku da efikasnošću, znanjem i rezultatima zablista sa pozicije predsjednika Vlade.
Postoji čuveni latinski citat Per aspera ad astra – preko trnja do zvijezda (besmrtne slave). Zdravko Krivokapić je obrnuo ovaj citat i uspio da uradi nešto što je u politici nezabilježeno – da za manje od sedam mjeseci od neprikosnovenog autoriteta i slave koju je stekao doživi pad bez šanse da se to popravi. Jučerašnja najava Bata Carevića da je spreman da prihvati kandidaturu za predsjednika Crne Gore potvrda je da je jedino što od Zdravka Krivokapića možemo još da očekujemo to da šteta od njegovog djelovanja bude što manja.
Izvor: Radio Jadran
