Piše: Novica Đurić
Kad je uhapšen predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević i na Vidovdan isporučen Haškom tribunalu, bio sam glavni i odgovorni urednik „Glasa Crnogorca”.
Dan po mnogo čemu bolan, da bolniji ne može biti. U redakciji svi pitaju da li je Srbija smjela da na taj svijetli dan isporuči Miloševića da tamnuje u haškom kazamatu. Pitaju i skoro uglas odgovaraju: „Sram ih bilo! Zar na ovaj dan? Bog će ih kazniti, nevjere i izdajnike… sluge Zapada… špijuni…” A od zidova kao da odjekuje: „O, kukavno Srpstvo ugašeno”.
I kako se primicao kraj tom danu i došlo vrijeme da se osmisli naslovna strana, odlučujem da bude sva crna s Miloševićevom fotografijom, ispod koje će pisati upravo to što su zidovi „uzvikivali”: „O, kukavno Srpstvo ugašeno”.
Nedugo nakon tog izdanja sretoh se s mitropolitom Amfilohijem, s kojim sam na mnoge teme razgovarao, a neke od njih će zauvijek ostati samo naše. Iz te očinske zaostavštine imao sam njegov blagoslov da objelodanim, sada javno, pošto sam to pričao mnogim našim prijateljima, njegove riječi povodom crne naslovne strane „Glasa Crnogorca”.
Nikada nisam osjetio takvu privrženost i ljubav kao mitropolitovu prema „Glasu Crnogorca”. Za njega je ovaj list bio crnogorski „Mond”. Govorio je da po svojoj tačnosti i gospodstvu mora da liči na „Mond”. „Što je za Francuze ’Mond’, to je za nas ’Glas Crnogorca’”, ponavlja.
Znao sam, kada tako počne naš razgovor, da slijedi i ona njegova druga, savjetodavna rečenica, ali ovog puta ima dozu zamjerke. „Pa dobro”, počinje vladika, „Kako ti ide s novinama? Vidim, a i ljudi mi kažu da je to dosta dobro. No, mi reci ko je odlučio da cijela naslovna strana novina bude crna, s onom porukom ’O, kukavno Srpstvo ugašeno’?”
„Ja, vladiko”, rekoh.
Tajac. Čekam da me sada grdi i prošiva onako mekano, a bolno.
„Da nisi malo prjeterao?”, pita me. Ja se ogrnuo Vidovdanom i samo u vezi s tim pokušavam da opravdam naslovnicu novina koje vladika voli od svih najviše.
Onaj ko je bio protiv nekih Miloševićevih poteza za vrijeme njegovog vladanja bio je i mitropolit. Nije to krio, niti je kasnije sebe zbog toga prekorio.
Vrijeme je odmicalo i Miloševića odbrana pred sudom u Hagu promijenila je mnogo šta kod mitropolita, ali i na neki način obavezala ga da ide k njemu i razgovara kao s čovjekom koji ima uvjerenje da je ono što radi odbrana Srba od zapadnih porobljivača. To je kod mitropolita izazivalo bes i nerijetko bi i podviknuo kad je govorio o zapadnim, kako je govorio, „ubicama naše djece”.
Obreo se mitropolit u Hagu i nije ispovijedao Miloševića, čovjeka koji je vjerno pripadao komunizmu, ali su ispovijedali jedan drugog o strahotama istorije koja se u svakom vijeku ponavlja prema njihovom narodu. Tu su bili pod istim krstom i svako je na svoj način, najsnažnije što je mogao, znao i umio, branio svoj namučeni narod.
Nije vladika mnogo pričao, ne da se bar javno obznanilo, o razgovoru s Miloševićem u haškom kazamatu, ali ga je javno branio iskazujući mu zahvalnost i poštovanje za držanje u sudu najveće nepravde u 20. vijeku.
Vladiku je nekako kopkala neodlučnost što nije otišao u Hag i svjedoči Miloševiću.
„Ne odoh na suđenje Miloševiću u Hag. Poslušah savjet Crkve. Crkva je tako govorila, a moje srce je to iskreno htjelo. Ne odoh…”, tiho izgovara mitropolit.
„Vladiko, ipak ste Miloševića posjetili u Hagu prije njegovog umorstva u tom kazamatu”, kažem.
„Da. Da. Pa da.” Dok izgovara pogladi dva-tri puta sedu bradu i dodaje: „Posjetio sam ga, ali ne svjedočih… Ne!”
„Šta Vam reče?”, upitah ga.
„Ništa. Ćutao je”.
„Narod je sve to dobro razumio, ako ne tada – sada sigurno. A i na sahrani njegovom bratu Borislavu, nakon opela u Ljevorečkim Tuzima, rekli ste pred svima da ste se o Slobodana ogriješili i izvinili”, kažem mu.
„Pogriješio sam što nisam otišao. Vrijeme sve glasnije pokazuje i tek će pokazati da se on iskreno borio za srpski narod. Njegovo ime će u knjizi vječnih biti upisano neizbrisivim slovima”.
Pomalo neočekivano, izlete mi riječ:
„Vladiko, da malo ne pretjeraste?”
„Ne. Ni ti onda, a ni ja sada”, odgovori mi.
„Njemu su”, nastavi, „sudili oni kojima je trebalo da se sudi. Nisu mu presudili, nevin se preselio u Carstvo nebesko. Božji sud na kraju sve rešava. U imenu Božjem je i sud i pravda…”
