Piše: Luka Tapušković
Ne zna 21. maj šta je 30. avgust.
15 godina nezavisnosti. Mašala. Da je čeljade sad bi u srednju bilo, ali jedno od onih čeljadi koje je osnovnu školu jedva završilo. Možda će u srednjoj biti i bolje, zavisi i od škole. Hoće li na jesen upisati trgovinsku, elektro, mašinsku ili građevinsku… Naravno, pravim paralelu o preduzetničkom kursu Crne Gore, nego nije to tema.
Šta je enigma 21. maja i zašto ne mogu da ga slavim? Obraz mi ne da… Ne da mi da slavim nešto što je nastalo na jednoj neviđenoj krađi. Krađi koja je do današnjeg dana podijelila Crnu Goru. Taj dan nikad nije bio, niti će ikada biti, dan nezavisnosti. Tog dana je de facto nastala privatna država Mila Đukanovića.
Postojala je Crna Gora i prije 21. maja, znate. Časna, poštena, junačka Crna Gora. Od krša izvajana, nikad pokorena. Crna Gora koja je uvijek bila bratska zemlja sa Srbijom. Čuju se ovih dana i pokliči „Nije ovo Srbija“… A oprostite, a kad je to bila? Državna zajednica rasturena 2006. se zvala Srbija I Crna Gora. Znači postojala je. I bila je naša. Najljepša. Srbija i Crna Gora.
I sad, kad bismo pričali o tekovinama 21. maja to bi bila tema o kojoj bi mogli da pričamo do preksjutra. Upozoravali su predstavnici bloka za zajedničku državu da će glasanjem za nezavisnost glasati za privatnu državu Mila Đukanovića, glasati za državu mafije, narko kartela, itd. itd. i bili su u pravu. To je i bila. Do sad.
Još jednu od tih tekovina je Milo Đukanović juče i potvrdio, a to je politika represije prema svima koji su na referendumu glasali NE. „Nema za vas mjesta u državnoj upravi, ne možete biti diplomatski predstavnici“ kaže on. Ništa drugo se od takvog fašiste ne može ni očekivati osim nastavak svih mogućih vidova represije, primarno prema srpskom narodu. I to mu se neće oprostiti. Nikad.
Ali, uzmimo, sagledajmo objektivno i osvrnimo se na jedno ključno pitanje. Šta bi se desilo da referendum nije pokraden? To sad može da bude jedna jako interesantna tematika. Koliko su pokrali, i kakav bi rezultat bio da nisu. Spoznanje toga bi bilo poražavajuće, a taj odnos snaga bi po nekoj mojoj slobodnoj procjeni bio 50/50. Šta to simbolizuje? Simbolizuje jednu podijeljenu zemlju. A takvoj zemlji budućnosti nema.
Sad, jesam li spreman da prihvatim nezavisnost Crne Gore? Jesam. A jesam li spreman da prihvatim ovakve rezultate referenduma? Apsolutno NE. Nikad ni neću prihvatiti krađu, niti ću ikad slaviti nezavisnost koja je na toj krađi nastala. Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Ispravi pravda.
Ispravi 30. avgust.
Ne znam jesmo li i sami svjesni prilike koju nam je taj datum donio. Tu priliku koju su nam litije dale. Priliku da ispravimo taj 21. maj. Priliku za pomirenje braće zavađene već 30 godina koje je prošli režim konstantno provocirao i dijelio upravo na politici svađa. I tu apsolutno ne pričam o ovim neokomitama koji barjače ovih dana misleći da brane državu. Ne. To su bitange instruirane upravo od Mila Đukanovića u cilju nastavljanja podjela u narodu da bi ga vratili na njegovu lijepu kožnu fotelju. Pričam o onima koji su glasali za nezavisnu državu, a protiv Mila Đukanovića. Koji su išli na litije zajedno sa nama. Kojima je dosta svađa. Koji žele da se izmire. Koje boli nepravda, koju su nam činili.
Kaže jedna prelijepa litijska pjesma „Vjekovima bili braća, majka nas rađala, dok nas neman nevidljiva nije posvađala“. I vaistinu, brate… Dosta je. Umorni smo više od tih podjela. Familije su se raspadale, rođaci su u nezboru, tuče su po gradovima, sve zbog bitangi iz DPSa. Imamo priliku sad da izgradimo Crnu Goru koja će zaista i biti ona prava, istinska Crna Gora, gdje me niko neće poprijeko pogledati kad dignem trobojku u vis, niti ću ja poprijeko brata pogledati kad digne državnu zastavu. Litije su prosvetile obije zastave. Litije su prosvetile i narod. Ajde sad sa te dvije zastave i da taj narod prosveti cijelu Crnu Goru. Bez DPSa.
Dosta je ovoga…
Braća smo.
