Piše: Bećir Vuković
Dolazi ljeto, pa ko ima šta da pokaže neka – pokaže – ko nema neka se – pokrije. Peškirom ili nekom – drugom krpom.
Ali ne ko novokomponovane patriotkinje koje umjesto – ćemera – oko struka zamotaju zastavu, pa onda na nju sjednu.
Udrenicu za zastavom zamotanom oko zadnjice Crnjanski je davno obukao u stihove:
„Zaželećeš da budeš majka,
I očima suznim puna bajka,
I glasom punim uspavanka,
Smešićeš se bez prestanka,
I klečeći predamnom.“
Na Vučjem Dolu, na koti Kovčegu, poginulo je 14 barjaktara, ali nisu dali da barjak padne na zemlju.
Osnovu zastave Kraljevine Crne Gore (1910 – 1918), i njene prethodnice Knjaževine Crne Gore (1852 – 1910), činila je – srpska trobojka – crveno – plavo – bijelo.
Narodne boje bile su ozvaničene i 39. članom Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, koji glasi:“Narodne su boje: crvena, plavetna i bijela.“
Primjerci sačuvanih starih zastava Crne Gore, koje svojim izgledom svjedoče da se pomen – plavetna – boja u Ustavu iz 1905. godine, odnosio na – plavu – a ne na „svijetloplavu“ boju, tek je naknadno – izmišljena – 1993. godine, u kabinetu Ranka Krivokapića.
Zastavu koju je skrojio i sašio Rankiša Krivokapić, narod je nazvao – Rankuša – a sada ispod Rankuše – stoji i Zdravkiša Krivokapić.
Rankiša je Rankušu ofarbao skroz u crvenu boju, da bi je nosili crveni Crnogorci, a sve po ugledu na Crvenu Hrvatsku.
Krivokapić po Krivokapić teke vazda krivim putem.
Čuveni dvoglavi orao preuzet je iz vizantijske heraldike. Jedna glava orla predstavlja usmjerenost ka – nebeskom – druga glava orla okrenuta je ka – zemaljskom carstvu.
Crvena boja predstavlja – krv – prolivenu za zemlju, plava – slobodu – i beskraj kome se teži, a bijela – majčino mlijeko – koje si posisao.
Zato je – trobojka – univerzalni simbol.
„Beskrajno plavi krug, i u njemu zvezda.“
Ispisao se iz civilizacije onaj koji pogazi – univerzalne simbole – ko pogazi univerzalno i baci u trnje pored zaraslog puta.
Poslije pirovanja takozvanih komita, koji se bore da sačuvaju – Milov takulin – po prilozima i prizorima na takozanim društvenim mrežama, crnogorsku zastavu mogli ste naći bilo gdje, po haubama golfova dvojki, i vrbovim granama.
Na jednoj fotografiji zastava je bačena pored šahte na ulici.
Zastavu – barjak – ne može da nosi bilo ko, s reda, niti da je ima u svom skladištu.
Samo rijetkim sanduk je prekrivan zastavom. A zastavu sa odra predaka čuvale su generacije i generacije.
Došlo je potonje vrijeme kad i bašibozuk maše zastavama.
Potpisnik ovih redova je iz barjaktarske kuće, a na Vučjem Dolu, jedan od preživjelih barjaktara bio je Vasilj Vuković.
Kad je barjaktar Vasilj promijenio svijetom, Knjaz Nikola šalje saučešće – pjesmu, koja je štampana u Kraljevim Sabranim djelima.
Na jednoj stranici je pjesma posvećena Jovanu Jovanoviću – Zmaju, a na drugoj „Sjeni Vasilja Vukovića“.
„Tog Vasilja Vukovića,
Drugog slavnog Obilića,
Sahranite kako valja;
Neka mu je vječna slava!
Od kad nasta dok umrije,
Junaštvo ga uv’jek prati,
Još za dugi niz godina,
Junakom ga treba zvati.
Ime će ti živjet’ dugo
Crne Gore sine pravi.“
Knjaz Nikola
20. VII 1899.
