Piše: Emilo Labudović
„Ovoga nema nigdje i samo je Crna Gora zemlja čuda i neponovljivih iskustava“! Koliko puta si čuo ovakvo vajkanje i pokušaj objašnjenja i sublimacije stvarnosti kojom smo okruženi i koju živimo. Svaki pokušaj da se zbivanja u Crnoj Gori, u svim svojim mogućim aspektima, sagledaju, definišu i objasne poznatim oblicima i modelima političkog organizivanja društva, izmiče u nekom od detalja, a prilično često i suštinski. Sumnjajući u svoje pamćenje predavanja čuvenih profesora kakvi su bili Najdan Pašić, Jovan Đorđević i Radomir Lukić, ponovo sam listao udžbenike i bjeleške i pokušavao da nađem teorijsku i praktičnu potvrdu da nijesmo „čudo nad čudima“, ali ne ide. I tek kad sam se okanuo ćorava posla, kad sam priznao sebi da ni izbliza nijesam dorastao teorijskom modeliranju crnogorskog političkog rašomona, iz dubine sjećanja, kao iz skladišta prepunog odbačene starudije, izronio je odgovor: ovo smo već imali i proživjeli. I to ne tako davno da bi posve iščililo iz uspomena.
Oni, među kojima sam i sam, koji pamte dva vijeka, siguran sam, sjećaju se početka devedesetih godina i tadašnjeg političkog džokera, pozvanog da spasi zemlju i približi je „zapadnim vrijednostima, američkog biznismena srpskog porijekla, Milana Panića. Pozvan od tadašnjeg (i prvog predsjednika) zajedničke nam SRJ, Dobrice Ćosića, Milan Panić, iako formalno američki državljanin, je 1992. godine postavljen na mjesto saveznog premijera. Očekivalo se da će njegovo bogato iskustvo i uspjeh koji je postigao sa svojom firmom „ICN farmaceutikal“ pomoći da zemlja koja se iz komunističkih okova, izranjavana sukobima, inflacijom i neizvjesnošću, kao pijanac poslije žestoke terevenke budila u dvorištu demokratije, stane na noge i krene naprijed. Ali, umjesto jasno zacrtanog i čvrstom rukom vođenog kursa, uslijedio je politički karneval, često sa elementima pravog cirkusa. Na prilično zaboravljenom srpskom jeziku, idejama koje su bile preuranjene i sulude čak i za američko političko nasleđe, Milan Panić je skoro svakodnevno koliko zbunjivao podržavaoce, kojima je ubrzo okreno leđa, toliko i urnebesno uveseljavao oponente. Kao u nekom američkom tv vodvilju, smenjivali su se pravi politički skečevi, a što je bilo najgore, ni jedna od njegovih brojnih ideja ili nije odmakla od tog statusa ili nije stizala do realizacije. Panić je ubrzo smijenjen, a slične sudbine bilo je i njegovo imenovanje za ministra odbrane. Na predsjedničkim izborima nakon Ćosićeve ostavke, Panić se uvjerio da je podrška naroda kojom se razmahivao na sve strane i nije bila baš toliko izdašna – ostao je daleko iza Slobodana Miloševića. Od svega, u sjećanju ondašnje političke i laičke javnosti, osim brojnih gegova, najduže se zadržao njegov kolokvijalni nadimak – „biciklista“, kao aluzija na činjenicu da je prije emigriranja bio šampion Jugoslavije u biciklizmu.
Sjećajući se toga vremena, sve mu više tragova nalazim u ovom današnjem. I naš „biciklista“ (ovo nije zbog toga što je obećavao da će na posao dolaziti taksijem i biciklom) delegiran nam je kao spasilac koji će svojom harizmom, pojačanom blagoslovom vrha Mitropolije, pomoći da se tranzicioni jaz što bezbolnije premosti. Obećavao je tim skoro „vanzemaljaca“, eksperata svjetskog glasa, a dobili smo, liše pojedinaca, nedokazane eksperimentatore čije se „vanzemaljstvo“ sastojalo samo u tome da su poduže bili – van zemlje i ovdašnje političke zbilje. Već prvog dana prevrnuo je politički vagan koji ga je hranio i prebjegao u drugi tabor. Od svega obećanog, a što je trebalo da politički, ekonomski i socijalni brod Crne Gore, nasukan u blatu tridesetogodišnje DPS vladavine, pokrene naprijed, dobili smo samo novi milionski kredit i budžet koji se čeka kao Godo. Od na sav glas najavljivanog raskida sa ostavštinom Mila Đukanovića dobili smo potpise „političkog trijumvirata“ da ni prstom neće dirnuti u njegovu građevinu. Od služenja narodu, u njegovo ime imamo ne služenje nego slugeranjstvo gospođama Džudit i Karen. Politički saradnici koji bi, po svim pravilima političkog džentlmenstva i oportunizma trebalo da mu budu prvi uz koljeno, jer je njihovim potpisima i glasovima pojahao na konja, proglašeni su najljućim dušmanima. A krilom iz kojeg je ukoračio u politiku, ljudima koji su iza njegovog izbora stali svojim neprikosnovenim autoritetom, svakodnevno manipuliše i nalazi sve nove i nove izgovore za izbjegavanje preuzetih obaveza i obećanja. Zaštićen bezbjednom distancom, „narodni čovjek“ sa „voljenim narodom“ i skupštinskom većinom najčešće tvituje, a sa „bivšim“ se, kažu potajno viđa. Nagoneći se majke svakom svom kritičaru, pravda se visokoparnim frazama koje sa ozbiljnim političkim analizama i idejama imaju veze taman koliko i Marko Kraljević sa televizijom.
Politički neuk, a previše samoljubiv da to prizna i prihvati, postao je oruđe ne samo stranih mentora već i dvojice svoji prvih saradnika i potpisnika. Po onoj narodnoj da „dok je povika na vuka, lisica meso fuka“, Dritan i Aleksa našeg (a više od svega njihovog) „biciklistu“ iz podgoričkog naselja Vranići, uljuljkanog u konfor i percepciju sopstvene božanske misije, koriste kao što su nekada osvajači starih zamkova i utvrda koristili čuvenu spravu „ovan“ za razbijanje kapija. Treba biti pošten i prema sebi i prema „biciklisti iz Vranića“ pa priznati da mu u obmanjivanju (nas i svojih mentora) i samoobmanjivanju pogonsko gorivo daju i žestoke, često na ivici histerije, kritike i skoro otvoreni politički rat onih koji mu čine opredjeljujuću većinu. Između njihovih, često više nego opravdanih i utemeljenih kritika i upozorenja da izdaje politički program koji ga je doveo u Karađorđevu, s jedne, i podrše znatnog broja politički sluđenog naroda kojem se, kao crvenom maramom, maše prijetnjom o Milovom povratku, s druge steane, „biciklista“ u mercedesu vozi već šestu etapu „tur de Montenegra“. Ali, kad se sve sabere, kao da ni metra nije makao iz onog dobro opremljenog kabineta u „Srpskoj kući“ u kojem su ga spremali „za u svatove“, a iz kojeg se, uplašen srpskim imenom kuće, iskrao a da ni mahnuo nije. A kako, očigledno, politička utrka sa recidivima Milove lične i porodične imperije, sa gomilom njegovih trabanata sa sve Draginjom, Raškom i Ibrahimom, i uz patriotsko – komitske talambase, ulazi u brdsko – brzinsku fazu, sve je očitije da „biciklista“ gubi dah.
Biciklizam je koliko individualan toliko i kolektivni sport i podrazumijeva princip „svi za jednog, jedan za sve“, što će reći da bez podrške klubskih drugova nema „žute majice“ na cilju. Očigedno je da je vođa naše ekipe ostavio istu još na prvoj krivini i sada ili solira ili vozi u tuđem taboru. A dok on vozi, a vozika i sve nas, Milo i dalje diktira ritam, na Ja(d)nom istrajavaju u disciplini „pljuvanje u dalj po svemu što je srpsko“, „tajnovidac iz Barjamovice“ širi svoj ranč, Migo opet nije „ni luk jeo, ni luk mirisao“, bivši Duško iza Statis paravana gazduje „Svetim Stefanom“ i prijeti da ga zatvori, šleperi krijumčarenih cigareta i dalje voze utabanim rutama… Sve u svemu, „sve je isto samo (kao) njega nema“, a na djelu je i ona „i poslije Mila – Milo i Milovi“!
Ne pišem ovo iz nikakve druge namjere do da samo iznesem poređenje koje navodi na isti kraj. Ne napadam onoga čije sam ime zaokružio je „ko me prevari jednom, kaznio ga Bog, a ako me prevare dva puta, neka kazni mene“, a ja takvih „prevara“ i iznevjerenih očekivanja ni pobrojati ne mogu. Ne držim „stranu“ ni njemu ni onima koji ga osporavaju, samo vidim da nas „učiteljica života“‘ ponovo tuče po prstima jer nijesmo savladali lekciju. A „biciklista“ je u našoj istoriji bilo za jedan žešći „tur“: od Šćepana Malog, preko „voljenog sina naših naroda“, Panića, pa sve do ovog našeg, iz Vranića. Kao da smo uklet narod, vazda nam „našu“ stvar kroji i prekraja neki „krivokapić“ (od Ranka do Zdravka) pa zar treba da čudi što smo i što ćemo još dugo, dugo gologlavi hodati vremenom po evremenu, dok tuku dažd, susnježica, bljuzavica i odasvud tutnje žestoke oluje.
