Piše: Miloš Cicmil
Moram….
Putopisci, poput Vilkinsona ili Švarca koji su obišli Crnu Goru, znali su da su Crnogorci vjerni sinovi „Crnih Planina“, da su siromašni materijalno ali bogati duhom.
Gostoprimljivi uprkos nemaštini.
Da su principijelni.
Da su opasni strijelci i vješti sa sabljama.
Da turska sila, ma koliko bila imresivna nije nikad upala na teritorij Crne Gore bez žestokih gubitaka.
Neslučajno su nas karakterisali kao GORDE.
Đe je sada ta „gordost“? Gordost, ne u smislu najgoreg grijeha već u karakternoj i čvrstoj postojanosti?
Ne reče li Veliki Njegoš: „Crnogorci ne ljube lance?“
Tada se Evropa divila našoj tradiciji, kvalitetnoj i krasnoj nošnji, čvrstom stisku ruke njenog gospodara od kojeg su bridili prsti.
Zadnjih 30 godina brazdilo se poltronstvo (možda će se dosjetiti neko ljepšeg termina. Ja ga jednostavno ne nalazim).
Poltronstvo iza lažnog paravana „demokratije“, đe avaj!
Svi imaju pravo da iznesu svoje mišljenje a zapravo nemaju.
Oćemo li da se zakopamo u toj brazdi ili da izlazimo iz tog rova ropstva tuđih interesa.
Treba li zbog tih, ali pravih, nemoralnika da žrtvujemo one što valjaju!?
Zakletva data narodu, mora biti do kraja narodna.
Nikako podređena tuđim interesima. Narod glasa za sopstveni interes i tu nema ništa čudno.
Ne za tuđi.
Nikako.
Mi smo to što smo!
Prkosni i nemirni ali željni pravde.
Narod mora da se poštuje!
Ako poštujemo jedni druge i stavove jedni drugih, poštovaće i nas taj „vajni“ zapad i svi drugi.
Nema predaje!
DOSTA je kompromisa!
Vratite državi dostojanstvo i „gordost“ !
