Piše: Bećir Vuković
Onda je jedne noći u naše selo doskitao izvjesni probisvet Smijanović, sa ruksagom na leđima. U ruksagu je imao samo nekoliko pari cipela, i isto toliko pari leptir mašni.
Lakovane špicaste cipele nazuva samo kad daje intervjue, braon cipele od meke kože kad pregovara, mrskane čizmice sa kratkim pertlama kad ide na bogosluženje.
I baš u takvim čizmicama prispeo je u namastir.
Litije su bile – znak – velike opasnosti da bi i u naše selo bogu iza leđa, ah, konačno, mogla doći narodna vlast kakvu nikad nisu dočekali naši preci otkako su zveknuli motikom u ovaj krš.
Zadatak Smijanovića bio je da predstavi glavarima i – crkvenim i svetovnim – kako Veliki Gazda – Veliki Brat – ne preporučuje da se u ovoj pustopoljini – ispunjava narodna volja.
Tako je i u većem dijelu kolonijalnog svijeta, u kojem nisu važni – nikakvi – moralni rezultati.
Onda je Smijanović u gluvo doba noći niz dugački gostinski sto – trpezu – podastro spisak – projekat – sa imenima – sve crno na bijelo – ko bi trebalo da bude mandatar, a ko ekspertima, i tako dalje, do kraja papira i stola.
Sa druge strane niko nije primijetio da naš junak ima neverovatnu osobinu: ni u takvim trenucima lice mu ne prelije rumenilo.
Tako je Smijanović – smijući se u sebi – počeo sastavljati ekspertsku vladu.
Eksperti će docnije na sva usta reći da su oni tu – samo da pomognu – i ništa drugo ne traže. Možda je neko zaboravio ove riječi, ali vaš pisac nije.
Pravi predstavnici naroda ostali su u porti kratkih rukava. Ali, ne lezi vraže – opet dolazi vrijeme da se zasuču rukavi.
Onda su se mnogi počeli hvatati za mandatarovu nogavicu, i ne ispištaju je do danas.
Prvo bijahu obećali da će to sa nogavicom trajati 200 dana, ali danas je još čvršće drže.
Čitalac primjećuje da – akcenat priče – nije na vlasniku nogavice – već na nekom drugom – a taj drugi je i glavom i bradom predsjednik Skupštine – koji je najače obisnuo o nogavici.
„Mi, pristajemo da političari uđu u vladu, ako pristaje mandatar“, čuli smo zadnju izjavu predsjednika Skupštine.
Koliko – pečobraznosti – u ovoj izjavi, budući da predsjednik Skupštine (kao političar) sjedi u predubokoj fotelji od tamne izrezbarene orahovine.
(Sve grifon do grifona i krilati zmajevi uzglavnicom fotelje.)
I kad bi naložili vatru ispod fotelje – ni tada predsjednik Skupštine ne bi uzmakao iz fotelje.
I kad bi naložili lomaču ispod premijerove fotelje, ni premijer ne bi uzmakao, pa zajedno sa foteljom neka splamti i vrsnica.
I premijer, i predsjednik Skupštine dali bi sve, sve – za fotelje. Sve, ama baš sve, i još, još zagrljaštili blaga samo da ostanu u foteljama.
Kad je već tako, ne znam kakvu bi moralnu obavezu iko imao prema takvim političarima. Osim, da ih rastavite sa foteljama.
Opet se vratimo na licemernu izjavu predsjednika Skupštine.
Uopšte, kako – neko – smije da daje takvu izjavu – a da nije bio na mandatarovoj listi.
Pitanje koje niko ne smije da preskoči.
Šta pokazuje izjava predsjednika Skupštine. Na pitanje će najcelomudrenije odgovoriti narod. Vaistinu, odgovoriti na srpskom jeziku.
Kako god, mandatar ne smije popustiti – što će reći – mandatar neće pristati da u rekonstruisanu vladu uđu političari DF.
Ako bi mandatar – popustio – propao bi Smijanovićev projekat. A projekat ne smije da propadne – ta nije taj projekat od juče.
Ako je tako, ako nema – dogovora – onda, šta da se radi, bez opet olovku u ruku, pa na izbore.
Na izbore – što prije – to bolje.
Ne na litije – nego na izbore. Pa kome opanci, a kome obojci. Sa njima nema drukčije priče.
A Smijanović da potraži drugu adresu – moderniji bi rekli – drugu destinaciju.
* * *
„Crna Gora gaji kulturu primitivizma, a da to još ne zna“, kazao je nedavno profesor Bogoljub Šijaković.
U takvu kulturu – u svakom smislu – mogao je da dođe i neki probisvijet, i sastavlja ništa manje nego vladu.
Kakvu vladu.
Strašnu vladu.
