Današnji takmičarski dan na OI u Tokiju, petak 06.avgust, pokazuje se kao najvažniji za konačan bilans Srbije na ovoj planetarnoj manifestaciji. Naime, danas je prilika da – pored svih dosadašnjih uspona i padova – obezbjedimo još 4 medalje, i da uz već osvojenih 6 imamo nestvaran dvocifreni saldo medalja.
Znamo da, na osnovu neuspjeha koji su nas prilično navijački deprimirali (Đokovic, Španović… ), nije preporučljivo „crtati“ još neosvojene medalje ali ovo jeste prilika za podsjećanje navijača Srbije – šta je pred nama. A ti navijači su, sve u svemu, tek djelimično zadovoljni postignutim.
Kada pogledate uspjehe zemalja kao što su Španija, Rumunija, Austrija, Portugal, Belgija, Turska, Bugarska, Meksiko ili Argentina… ne može se reći da nije čast biti u društvu ovih sportskih nacija sa uspjehom od 5 do 8 medalja, trenutno na 42.mjestu, među 80 država koje imaju neku medalju u Tokiju… ili u prvoj petini svih zemalja na svijetu.
Ali, znali smo i prije igara da su naši glavni aduti ekipni sportovi čija se polufinala igraju danas. Znali smo da nam je cilj da u Tokiju budemo bolji nego u Riju. Znamo da je uspjeh na jednim OI imati 6 medalja (od kojih i jedna zlatna ) – jer u Atini 2004, Pekingu 2008, Londonu 2012…sve ukupno u ta tri olimpijska ciklusa imali smo 9 medalja (od kojih samo jedna zlatna!), ali svi znamo, svaki Srbin, svaka Srpkinja – da je nama ovo malo! Ne zato što smo nerealni i pohlepni nego zato što olimpijsku medalju (još uvjek) na ovim igrama nemaju: najbolji teniser svijeta; žena koja sa lakoćom skače 7 m (dužinu potrebnu za olimpijsko zlato); aktuelni olimpijski vaterpolo šampioni; aktuelne svjetske i evropske prvakinje u odbojci: evropske prvakinje u košarci….itd. Eto zato nam je malo i zato navijamo za dodatni uspjeh. To je ljudski, to je sportski, to je viteški.
U takvim navijačkim očekivanjima niko od nas ne smije i ne treba da bude sam. Danas nam je potrebna zajednica ali ona potpuna, misaona i emotivna. Da svi budemo uz naše momke i djevojke u pokušaju, u pregnuću da Srbija na ovim igrama pređe put od solidnog, prosječnog, do odličnog.
Samo bi još koja zlatna ili srebrna medalja već osvojenim bronzama dale dodatni značaj i puni sjaj. Na tabeli ukupnog uspjeha sa sadašnjeg 42.mjesta na više nas pomjeraju samo nove zlatne i srebrne medalje.
Sjutra ujutro se tri srpske ekipe bore da obezbjede srebra i da uđu u nedjeljne borbe za zlata, a uz njih nastupa i evropska prvakinja u karateu Jovana Preković. U 06. sati kreće Jovana u eliminacione borbe a istovremeno i odbojkašice protiv Amerikanki. Nekih pola sata poslije njih na parket izlaze košarkašice u „nemogućoj“ misiji protiv americkih košarkašica. Ne treba podsjećati da su američke odbojkašice vrijedne svakog respekta i da spadaju u sam svjetski vrh, među favoritima za zlato…ali njihove košarkasice nemaju poraz na Olimpijskim igrama još od 1992!
Od 12.50 nešto kasnije danas, vaterpolisti igraju za finale olimpijskog turnira protiv Španaca. Španci su nas već pobjedili u grupi, ali to je bilo u grupi. Moguć je, sasvim moguć – adekvatan revanš naših „delfina“.
Dakle, ako je realan pojam nacionalnog zajedništva… ako ga je moguće manifestovati u nekom određenom momentu i nekim jasnim povodom – to je taj dan! Dan u kome nemamo pravo da budemo sami nego svojim navijanjem i molitvama uz ove sjajne ljude, koji će u ime svih nas pokusati da uđu u istoriju srpskog sporta i olimpizma.
Srbija do Tokija!
