PIŠE: SIBIN
Kod politikanstva – „politike“ za pučanstvo – inteligenciju vrijeđa to što na tako jeftin način nastoji biti ubjedljiva.
Uvijek je to velika priča, presudna, prekretnička, zato se iznosi povišenim pa I prijetećim tonom, uz zakletvu da će se ispuniti pa makar I onog ko je deklamuje stajala života. (Inače, na Balkanu se politika dobrim dijelom bazira na zaklinjanju a manje na pragmatičnom i za narod presudnom programu.)
Populista je po pravilu prenaduvan sopstvenom ispraznošću. Bez I najmanjeg osjećaja za nijansiranje stvari I odnosa, što ga ne lišava lukavosti koju ne može sakriti (populista je jednodimenzionalna pojava!), u politici pretrajava tako što nastoji sve predimenzionirati; uvijek je to – mnogo buke ni oko čega; galamdžija prodaje maglu I usput se neprestano precjenjuje; u političkom prelomnom trenutku, najnepoželjniji sagovornik, jer stalno gleda kako da iz svega izvuče korist.
Tako da je populistima kratak rok trajanja, kao antivizionari, predstavljaju se za one koji svemu temeljno pristupaju, što uopšte nije slučaj, I otud populist najradije insistira baš na onome što je nemoguće.
Šta, dakle, radi populist?
Poziva se na – novu ideju budućnosti, međutim, kad treba da objasni u čemu je I zašto to novi pogled na stari problem, sve što čujemo su izrabljivanja opštih mjesta, nizanje floskula I priča koja bi da integriše sve I tako izmiri suprotnosti. Populist, u osnovi, ne razumije politiku, te je paradoksalno da baš zahvaljujući tom suštinskom nerazumijevanju I opstaje na političkoj sceni.
Populist je – politička patetika!
