Piše: Radko Garčević
– Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu ? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod. – Iz „Zaveštanja Stefana Nemanje“
U istoriji civilizacije ne postoji primjer da se od jednog jezika pravi više jezika i da se jedan jezik preimenuje po političkim diktatima, kao što je to slučaj sa srpskim jezikom. Srpskohrvatsko jezičko zajedništvo je Srbe žestoko koštalo, pa tako danas možemo govoriti o srpskom jeziku i srpskim jezicima pod drugim imenima: hrvatskom, bosanskom, crnogorskom. Besomučno čerečenje srpskog jezika nakon raspada SFRJ se odvijalo a da niko nije odgovarao za to.
Srpski jezik i ćirilica u Crnoj Gori zahvaljujući trodecenijskoj nakaradnoj i kulturološki neobrazovanoj “eliti” u kojoj je Kralj Lir postao Kralj Ilir, a PSŽ grad u Francuskoj, “društvo” u kojem su “dileme postale trileme” .” Elita “ kojoj je glavna preokupacija bila ispijanje popodnevnog “dojča”, Luj Viton im je bio ikona a odlazak na neku egzotičnu destinaciju naravno o trošku građana blagostanje.
Zahvaljujući tim i takvima Srpski jezik i ćirilica dovedeni su do ponora, gonjeni bezumnom željom za uništenjem jedinog jezika i pisma, po čemu je Crna Gora bila odvajkada prepoznatljiva i u čemu se odlikovala cjelokupna njena istorija. Iako su u Ustavu Crne Gore ćiriličko i latiničko pismo ravnopravni, iza čega stoji država, ćirilica u praksi nestaje. Zvanični jezik u Crnoj Gori bio je srpski, a pismo ćirilica. Bio je to Srpski bukvar iz 1836, Srpska gramatika iz 1838. godine i Zakon o narodnim školama iz 1911. godine, „da šire prosvjetu i srpsku pismenost u narodu”. Ne može se pomenuti nijedan važniji spomenik sa prostora sadašnje Crne Gore da nije napisan ćirilicom. Ćirilicom su napisani: Miroslavljevo jevanđelje (1192. godine); Ilovička krmčija Svetog Save (1262. godine); Vranjanske povelje, štampane u Obodskoj štampariji .
Ćirilicom su pisali: Sveti Petar Cetinjski, Petar Petrović Njegoš, kralj Nikola, Marko Miljanov, Stefan Mitrov Ljubiša. Ćirilica je nosilac i kolijevka duhovnosti, istorije, tradicije, kulture, pisanog i književnog nasljeđa Crne Gore.
Evo i nekoliko primjera: Njegoševi stihovi u „Danici” iz 1826: „Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim;/Narodnost mi srpska, um i duša slavjanska”. Književnik Stefan Mitrov Ljubiša reče: „Ćirilica je srpski amanet”. Danas se u Crnoj Gori je na izdisaju i diše na škrgama. Jedino su posmrtne plakate i natpisi na grobnim spomenicima ispisani ćirilicom jer ćirilica je naša duhovna vertikala i naš kičmeni stub. Ona je primarno pismo srpskog naroda i njegov duhovni identitet .
