Piše: Mi znamo ko smo
Konačni kraj jedne istrošene ideologije, izupotrebljavanog narativa, beznadežnog diskursa koji ono malo vode pije jedino još kod sitnog i ništavnog broja sluđenih fatalista, a u životu ga održavaju preplaćeni „intelektualci” iz zemlje i regiona, danas je vrhunio u najnovijem istupu predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića: najagresivniji napad velikosrpskog nacionalizma na crnogorsku državu (…) koji hoće Kosovo bez Albanaca, i Crnu Goru bez Crnogoraca.
Ovakve, sada već, tipizirane besmislice ponajbolji su odraz političke nemoći, jeda i otvorenog bijesa jer se, dosta sporo, ali neminovno, gube različite poluge moći i brojne privilegije, ali i činjeničnog stanja koje je prosto takvo da nekad prvi u redu miljenik Zapada na Balkanu više nema uticaj da okupi više od nekoliko mršavih hiljada (jednim dijelom plaćenih) pristalica. Naravno, pokušavaće predsjednik i dalje da prepada potencijalne birače babarogom velikosrpskog hegemona iz Beograda, baukom srpskog sveta koji lancima zveči regionom, preimenovaće Veliku Srbiju u neke novije forme jer, kao što su, odskora, promijenili i logotip, vrijeme je da makar nominalno osvježe i diskurs. Međutim, fakat je da je, previše puta rabljena, magična karta zlog okupatora Beograda, i njegove zlokobne bake Rusije, izgubila svaki značaj u realnoj politici, čak i u očima međunarodnih partnera koji se, pragmatični kakvi jesu, neminovno bave drugim stvarima i imaju preča posla od spašavanja svojih nekadašnjih partnera. Ovo je naročito postalo jasno nakon godine čudesnih litija koje su demonstrirale dosad neviđeni demokratski, pa i pacifistički, kapacitet kod one strane koju je Đukanovićeva medijska mašinerija decenijama unazad označalava neprijateljem demokratije i regresivnim faktorom koji pustoši građanski i sekularni lik Crne Gore. A opet, oni koji su dosad „bili” nekakvi nosioci evropskih vrijednosti, zapadnih načela, otvoreni i tolerantni, ovih dana naoružani kratkim cijevima, hladnim oružjem, zabarikadirani iza spaljenih guma, sprječavaju vjerske obrede i kidišu na kulturno-istorijske spomenike od neprocjenjivog značaja. Djela, a ne riječi (kako su takođe govorili naši mentori sa Zapada), glasnija su od svih oružja za propagandu kojih, u Đukanovićevom arsenalu, ima sve manje i manje.
Sa druge strane, šta je zapravo srpski svet? On je stvoren onog trenutka kad su Srbi prestali da se plaše da budu Srbi, kad im je bilo dosta silom nametane krivice za sve i svašta, srpski duh se oslobodio i ovaj proces je nezaustavljiv, Srbi se ponovo integrišu bez obzira na administrativne granice jer nacija je sveukupnost ljudi ujedinjenih zajednicom sudbine u zajednicu karaktera (kako je govorio Oto Bauer), a nama je sudbina ista i to su, opet, demonstrirale litije i protesti protiv nakaradnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji se nisu organizovale samo u Crnoj Gori, već i u skoro svim gradovima Srbije i Republike Srpske. Mi smo ujedinjeni i kulturološki, istim jezikom, pismom i zajedničkom istorijom. Ono što su gušili sad se, odjednom, rađa. A dvije slike Crne Gore, iskristalisale su se i kroz neporecivi generacijski jaz: nasmijanu mladost pred Sabornim Hramom Hristovog Vaskrsenja u Podgorici 4. septembra, i sredovječne potomke komunizma koji su istovremeno protestovali na Cetinju. Srpska ideja je, dakle, potentna sama po sebi i, u tom smislu, nezaustavljiva i „nju neće nigda ustaviti niko” (kako je pjevao pjesnik).
Naravno, ono što je krucijalno i valja uvijek napominjati, (koliko god djelovalo suludo što to uopšte mora da se kaže) jeste sljedeće: niko ne želi Crnu Goru bez Crnogoraca (premda su visoki funkcioneri Đukanovićeve partije više puta eksplicirali da je žele bez Srba), niko ne želi ni SPC bez Crnogoraca, mir i suživot moraju biti neprikosnoveni prioritet svih naroda na prostoru koji nazivamo regionom. Srbima ne trebaju ništa veća prava nego ona koja imaju svi ostali, ali ni manja, i mi ćemo se svim raspoloživim načinima uvijek boriti za pravo Srba da budu Srbi, da njihov jezik i kultura budu zaštićeni, i da više nikad, ni na koji način, ne budu ugroženi od strane staromodnih politika i prevaziđenih političara kakav je predsjednik Crne Gore. I to nam je ostavština za budućnost.
