Piše: Bećir Vuković
U Njujorku, u palati Ujedinjenih nacija, ni u bezbrojnim lavirntskim hodnicima, niko ni za trenutak nije – stao – sa Milom Đukanovićem…
Kontroverzna u svoje vrijeme, tridesetdevetospratna zgrada UN, sa hiljadu staklenih kancelarija i stotinama staklenih hodnika (prema Kurbizjeovim nacrtima), i u njoj zalutala balkanska sjenka Milo Đukanović…
(Treba imati iskustva: u staklenom hodniku, zaista, može se desiti nešto fantastično – odjednom – stojite ispred sebe…)
Od stotina i stotina svetskih diplomata i političkog šlaga, predstavnika toliko država članica UN, niko nije ni za trenutak – zastao – sa predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem – predsjednikom bez ikakve važnosti…
Niko, niko, osim – Vjose Osmani – predstavnice lažne države Kosovo, i – Željka Komšića – tu iz komšiluka BiH – e.
Dok je Đukanović predsjednik Crne Gore, dotle se Crna Gora neće mnogo razlikovati od lažnog Kosova, i bosanskog vilajeta…
Eventualne sitnice i različice, nisu vredne pažnje. A, sličnosti, poput scena na Belvederu i Jarinju, svako, lako, uoči…
Vjosa Osmani, Milo Đukanović, i Željko Komšić. (Samo fali dečak Dritan ot Otranta.)
Kakav je – faktor – Milo Đukanović, najbolje se vidi po društvu sa kojim se fotografisao…
Ne treba razbijati glavudžu i tražiti drugu definiciju. Fotografija ne laže, fotografija sve kaže…
Ne može se ići preko one narodne – s kim si – onaki si…
To se slaže i sa onom biblijskom: sa prepodobnim bićeš prepodoban, a sa razvratnim razvratan…
(Dopro je glas sa druge obale velike bare, da je Đukanović bio razvezao kesu, i nudio milione da se slika sa Bajdenom, ali nisu pomagli ni zelembaći. Ko je rekao da se sve može kupiti..)
Niti se može sve kupiti, niti sve ukrasti…
(Između Đukanovića i Komšića – Vjosa Osmani – djeluje kao dama iz doba – nijemog filma…)
Kakav triling u nemarkiranom prostoru za marginalce, fantastične, umorne i zaludne staklene zgradurine UN.
UN, odavna, niko ne benda, niti vodi ama baš ikakvog računa o njenim vajnim rezolucijama. Kakve, bre, rezolucije UN…
Samo još na papirčinama u sefčinama čame Rezolucije poput one 1244, i šta, i ništa…
Postoje takozvani političari, koji lunjaju po svijetu, i više se ne mogu izblamirati, niti iskompromitovati…
Što se tiče takvih – potukača – u svijetu kojeg poznajemo, prvi na top – listi je Milo Đukanović…
Propali pučista – Milo Đukanović – besomučno i neumorno panjka svoj narod od Zagreba čak do Njujorka, a sve o trošku tog istog naroda, koji ga je prošle godine bacio s puta – ko suvu granu…
Za trideset godina vladavine, Milo Đukanović nije izgovorio jednu smislenu rečenicu. Potpuno – izvjetrio – ostala mu samo hlapnja o – velikosrpstvu – i Srpskoj crkvi…
Napokon, Đukanović je uplovio u luku bulažnjenja, ne hajući što se nalazi u Zalivu kornjača…
Ah, sa pogledom na Ist River…
Dokle je doakala – stigla – balkanska politička stvarnost. Ima jedna moderna definicija takvih stvarnosti. Naime, takva stvarnost ne – uspijeva – da se dogodi…
Koliko, već, čekamo da se – dogode – Montenegro – lažno Kosovo – BiH…
