Objava ministra finansija, da će minimalna plata biti 450 evra, prosječna 700evra, te da će plate svih zaposlenih porasti za oko 17%, i da će neoporezivi dio zarade biti do 700 evra, zaslužuje analizu.
Takođe,najavio je i rasterećenje privrede, po osnovu uplata za obavezno zdravstveno osiguranje i još neka manja rasterećenja.
Tako je kazao, da su opterećenja na platu od 250 evra, bila 160 evra, a od 2022.god. biće 115 evra , što rasterećenje iznosi oko 28%.
Po mom skromnom mišljenju, ovo je blago rečeno, nerealna projekcija ministra finansija.
Ako znamo, da u Crnoj Gori ima oko 183 000 zaposlenih, te da je prosječna plata oko 525 evra. Izračunamo rasterećenje, koje je nagovijestio ministar, a koje u procentima iznosi, 28%, od mase koja se izdvaja za poreze i doprinose, na prosječnu platu, to iznosi oko 90 evra po zaposlenom, svakog mjeseca.
Prostom računicom, kada pomnožimo broj zaposlenih sa ovih devedeset evra, puta dvanaest mjeseci, dolazimo do nevjerovatnih dvjesta miliona evra na godišnjem nivou. Koje država nema, a mora da obezbijedi iz nekih drugih izvora, da bi ovo moglo da funkcioniše.
Čak, i kada bi za ovo obećanje bilo novca, ono ne bi moglo da funkcioniše na obećani način.
Ministar, računa da bi poslodavci , dio rasterećenja prenijeti na plate zaposlenih, što se u privatnom sektoru, sigurno ne bi desilo. Tako, obećano povećanje plata , bi se eventualno desilo samo u državnom sektoru.
Naravno, da od svega ovoga nema ništa.
Ovo je samo obećanje ministra finansija pred rekonstrukciju ili izbor nove vlade, kako bi obezbijedio nastavak svoje ministarske funkcije.
-Iz kojih izvora će ministar finansija obezbijediti dvjesta miliona čistog prihoda u budžetu za ove potrebe?
-Kada nema ni naznaka neke privredne aktivnosti.
-Kada je BDP u padu, u odnosu na 2019.godinu.
-Kada je platni deficit ogroman, najveći u Evropi. Dakle, pokrivenost uvoza izvozom je manja od dvadeset posto.
-Za ovakve projekcije ministra finansija, potreban je povoljan privredni ambijent, odnosno dobro osmišljena makro-ekonomska politika, veliki priliv direktnih stranih investicija i potrebno je vrijeme.
Ništa od svega ovog ministar finansija nema na raspolaganju, da bi davao ovakva obećanja. Osim, ako nema namjeru da nas ponovo zduži? Što bi nas direktno i brzo povelo u bankrot.
Bojim se da će do zaduženja doći i bez ovog obećanja.
Takođe, njegove pohvale samom sebi, o niskom budžetskom deficitu, boljem od planiranog je obična manipulacija podacima. Nizak budžetski deficit, ili kako on kaže uštede u budžetu, plod su slabe realizacije kapitalnog budžeta. A, ne njegovog čudotvornog učinka ili stvarne uštede.
Da se na trenutak podsjetimo dijela onog šta je sve ministar finansija govorio:
-Kada se Crna Gora zadužila 750 miliona evra, tada je ministar finansija izjavio, da je Crna Gora osigurala svoju ekonomsku budućnost. Sa tim zduženjem.(prim.autora.)
-Kada je izglasan budžet u parlamentu, izjavio je da je to najbolji budžet u istoriji Crne Gore. Da bi par mjeseci poslije toga , najugroženijim građanima, od tog najboljeg budžeta u istoriji, dijelio po tri litra ulja,pomoći.
-Sa olimpijskih igara u Tokiju, obećao je dvije milijarde evra investicija Japana u Crnu Goru.
Pljevljacima je obećao u idućoj godini pola milijarde evra investicija i hiljadu novih radnih mjesta.
Da Crna Gora ima budžet tri puta veći, teško da bi mogla istrpjeti obećanja ministra finansija.
Sada obećava Potemkinova sela.
Što je najinteresantnije, za sva ova obećanja, nije dao niti jedan konkretan podatak.
I naravno , ništa od ovoga što je do sada obećao nije bilo tačno. Nije imalo veze sa našom ekonomskom realnošću.
Jer, kao što sam ranije kazao, za ekonomski oporavak potrebni su ekonomski ambijent, direktne strane investicije i vrijeme, koje je veoma važan faktor.
Preko noći se ne može podići ekonomija zemlje, koja je bila prije pola godine pred bankrotom.
Sokrat je rekao: „Mojoj istini svjedoči moje siromaštvo“.
U našem slučaju, siromaštvo ogromnog dijela građana Crne Gore, svjedoči da ministar finansija laže.
Mada, naš narod više voli da čuje slatku laž, nego gorku istinu.
