Piše: SIBIN
U izvještajima koji pristižu od strane EU ima nečeg kafkijanskog: sve, u stvari, počiva na metodi – beskrajnog odlaganja, tako da se u jednom trenutku više ne može znati koje smo poglavlje otvorili, a koje smo nesposobni da zatvorimo, kako stojimo sa ovim ili onim poglavljem, etc. Ta administrativna avet i apstraktnost koja progovara iz tih izvještaja pokazuje i ciničnu stranu svake, uvijek već nedokučive Moći čije poruke nije baš lako protumačiti. Nekad otvoreno ne govore ništa i valjda bi u tome trebala da leži lekcija koju moramo savladati. (Sjetimo se: UK je bilo preklinjao da se batali bregzita, što je jasno pokazivalo da kišovito ostrvo ima onoliko prava koliko ga nema EU, naročito se to odnosi na Italiju i Španiju, zbog čega je ogorčen jedan Agambe, pojašnjavajući da EU ne može počivati na valuti (evro) nego na kulturi razlike.)
Makron je tu skoro negdje ponovio da od proširivanja EU zasad nema ništa, pa ipak, najnovi izvještaj objašnjava kako u procesu integracija stagniramo, zbog korupcije i pravosuđa, mada je za pohvalu demokratska tranzicija vlasti, i pored toga što ne vidimo nikakvu promjenu, izuzev poskupljenja goriva & zejtina, i riječi da je vlada neodrživa, zbilja, šta se suštinski promijenilo, računajući da svaka iole ozbiljna i savjesna org. može bolje od DPS-a upravljati zemljom i ljudima.
Kafka je kao doktor prava upoznao taj beskrajni mehanizam iznutra, i mogao imati uvid na koji način se obestvaruju stvari, što je rezultiralo romanom „Proces“ u kojem izostanak Zakona omogućava državnom aparatu da ima apsolutnu moć nad čovekom. Roman „Zamak“ je priča o ontološki otuđenom čovjeku koji je osuđen na stranost, koji ne pripada ni selu ni zamku i kao takav je tuđinac, preteča današim obezdomljenicima na „putevima očajnika“. Ukoliko je, dakle, sva istina EU jednaka onoj koju plasiraju u svojim famoznim, izvještačenim izvještajima, onda se sa Horvatom end Žižekom možemo upitati: Šta Evropa želi?
