Piše: o. Darko Ristov Đogo
„Da li si primijetio, Darko“, pitala me je mati Tekla tog ljetnjeg dana prije bezmalo 20 godina „da naš čovjek vrlo često cijeliva ikonu Hristovu ili nekog svetitelja pravo u lice?“
„Jesam, mati“, odgovorio je zbunjeni maturant paljanske gimnazije.
„Da nije to ipak malo preslobodno?“ pitala se mati Tekla, prva monahinja koju sam poznavao – ona je bila naša Valentina, prva Paljanka za koju smo znali da je odlučila da ostavi svijet i potraži svjetlost.
Često sam razmišljao o njenom pitanju. Ne kažem da se ni sam nisam često, možda zaista prečesto i preslobodno i sam izljubio licem k licu sa Bogočovjekom. Da nisam ušao u Crkvu, vidio njegovu ikonu, sjetio se onog svetovasilijevskog načela da „ono što činimo ikoni prenosi si Liku ikonizovanog“ i izljubio se sa Hristom Bogočovjekom kao sa Bratom i rođakom.
Ali sa vremenom sam saznavao – životom koji nije prolazio bez padova i brodoloma – ljepotu Hristovih nogu. Onih do kojih su se doticali jevanđelski grešnici, sretni što bar njih drže u rukama. I ne: nije ovo tekst o onoj „religiji obožavanja sopstvenog pada“ – koja se toliko često rađa na izvorima životnih teškoća, onoj ideologiji u kojoj se bogočežnjivost nalazi u svakom blatu u kome se valjamo do te mjere da se čini da je i samo blato po sebi „bogočežnjivo“ pa i spasavajuće.
Ako je čovjek na dnu, i ako ne želimo ili ne možemo da mu pomognemo – bar ne treba da ga ubjeđujemo da mu je tu dobro i „bogočežnjivo“. Ali kako je vrijeme prolazilo sve više sam shvatao da do Hristovog lica treba nekako doći, da lakoća sa kojom mi danas uzvikujemo „Ja volim Hrista!“ „Ja sam Hristov!“ „Sve za Hrista – Hrista ni za šta!“ posjeduje u sebi jednu vrstu suštinske prelesti, jedne metafizičke intimnosti do koje se stiže samo življenjem jevanđelja, koje ni izbliza nije zahvat koji se da postići uključivanjem jevanđeljskog „moda“ ili pritiskanjem jevanđeljskog „dugmeta“.
I ne kažem da nam i danas nekada ne treba da se sa divnim Bogočovjekom, našim „satjelesnikom“ kako kažu Oci, ne izljubimo kao sa Bratom, ali nerijetko zaboravljamo da mu je i Juda ljubio lice, a pokajnici – noge.
Šta tek da kažemo ako saznamo da bi i mnogo kome od braće možda bili dostojni tek da poljubimo noge, a ne lice?
Uostalom, kada nekog volimo – znamo da ga se ne možemo nagledati. Tajna Božije LJubavi je u tome da se ni On svegledajući ne može nagledati nas. Naš odnos počinje i prije našeg dodira. I traje i poslije njega.
