Piše: Boško Vukićević
Kada su otpuštali srpske profesore s posla, gradžanista je ćutao.
Kada su hapsili srpske političare, gradžanista je ćutao.
Kada su kažnjavali Srbe zbog isticanja simbola, gradžanista je ćutao.
Kada su publikovani podaci o odsustvu Srba iz državne uprave, gradžanista je ćutao.
Kada je gradonačelnik glavnog grada izjavljivao da Srbi ne treba da dobijaju posao u javnoj upravi, gradžanista je ćutao.
Kada je režim najavljivao pohod na imovinu SPC, gradžanista je ćutao.
Kada ga građanin pita zašto ćuti, gradžanista kaže:
„Ćutim, da ne bih skretao pažnju sa praznih frižidera.
Ćutim, kako ne bih nasjedao na režimski projekat izazivanja podjela u društvu.
Ćutim, kako ne bih izazivao međunacionalne napetosti.
Ćutim, kako ne bih skretao sa puta evroatlantskih integracija i ugrozio otvaranje poglavlja“.
I dok sve to gradžanista govori građaninu, u sebi misli:
„A dok ćutim, možda režim i završi posao s tim posrbicama, što ne bi bilo loše“.
