Piše: o. Darko Ristov Đogo
Prvu šajkaču u životu dobili smo Marko i ja, kao i većina paljanske djece, nekad pred zimu 1992. Ne bih znao ni od koga tačno, ni kako (većinu takvih stvari bi nam nekako našao ujko Momo: primus na kome smo kuvali kada nema struje, malu JNA sanitetsku čakijicu, smb košulje koje je majka ili ujna podkratila). Nama su one bile prave pravcate kape: one pletene iz Trebevićke su omanjale, drugih nije bilo.
Grijala nas je ta šajkača od grubog sukna – za razliku od onih vašarskih, suvenirskih, mogao si da joj oboriš naizvrat strane, pa da te još i preko ušiju prigrije hrapava toplota. Grijala, međutim, najviše saznanjem da su takvu kapu nosili ljudi koji su prelazili Albaniju. Kada ti je hladno, nabiješ je do očiju i pitaš se: kako je bilo njima? Šta je to sumaren? Zašto se ljudi boje mora – toplog, divnog, Jadranskog mora našeg djetinjstva?
A onda ti tata (kad je tu) ili majka kazuju koliko umiju i znaju. I što se više u dječijoj duši rađa nepojmljivo saznanje o ljudima koji su, poslije Kolubare i Cera, tifusa i Krfa, još tifusa i Kajmakčalana, na neprekidnoj žrtvi i odricanju, našli snage da dođu do Sarajeva i dalje – ti stežeš tu šajkaču na glavi i toplije ti je.
I u tebi odzvanja tragedično i svečano „Stojte, galije carske!“, tvoja duša sluti kako se to moli onaj predak tvoj – srpski seljak, moravski – kad svi mole Svetog Nikolu, njegovu silu na moru, pitaš se da li se krin udenuo u pjesmu samo da otac i sin koji su zajedno dali živote u hiljadama imaju bar rimu ovdje. I nije, nije ti hladno.
Hladno je bilo njima. Nama su ruke studene da znamo da cijenimo njihovu žrtvu.
I skineš kapu u gledaš snijeg kako se topi: ta pahulja je možda kapljica mora pokraj Vida.
