Piše: Zahar Prilepin

 

Nemamo baš dobro pamćenje, mnoge stvari zaboravljamo, a ja ću napomenuti osnovne.

Godine 2014. Zapad je otkrio drevnu evropsku državu Ukrajinu. Otkrio – i zakukao: kako ranije nismo znali da nam je takva sreća bila pri ruci! Po tipu i izgledu nešto kao Rusija – ali stremi u Evropu; nešto demokratsko i, što je najvažnije, mrzi despotsku Rusiju, kao što i priliči svim normalnim evropejcima.

Kad kažem „Zapad je otkrio“, uopšte nisam ironičan. Desilo se da sam Majdan dočekao u Evropi – u NJemačkoj se igrala predstava po mom romanu „Sanjka“, u Italiji je objavljen prevod druge moje knjige, u Francuskoj se održavao veliki festival i tamo su me pozvali. Tada, početkom 2014, prošao sam glavne evropske države, i svuda su se moji prijatelji, evropejci, smješkali i govorili: O, Zahar, mi smo tek sad saznali da je Ukrajina posebna država!

Svaki normalan čovjek na svijetu, koji bar malo poznaje istoriju, odlično zna da su Kijev, Černigov, Poltava, Odesa, Sevastopolj, Jalta, Gurzuf – ruski gradovi.

To su, kažem, evropski intelektualci bili iznenađeni postojanjem nezavisne Ukrajine – pisci, režiseri, kulturtregeri. O drugima da ne pričam.

I eto, svijet je saznao za Ukrajinu.

I zavolio Ukrajinu.

I volio je žestoko.

Godinu dana.

Ili, možda, dvije godine.

Ukratko, kao što piše na koricama jednog savremenog francuskog romana – „LJubav živi tri godine“, a onda počinje nešto drugo. Ili brak iz računa, ili nekakva pakost…

„Mila, ne izgledaš ti baš toliko dobro. Ne vrijediš baš takve bunde, takvih kola, takve jahte. Kupili smo ti tange, eto, nosi ih!“

Sad na Zapadu odlično znaju da je Ukrajina država koja umije da krade u trilionima, čiji je politički stil – ucjena i histerika, gdje političku elitu čine prevaranti, na čijem fonu čak i bestidni ruski oligarsi liče na džentlmene.

Nikakvog ljudskog odnosa prema Ukrajini nema. A racionalni postoji. U suštini, nemilosrdan. Ako američkim igračima (poljske ne pominjem, jer se njima samo čini da su igrači) bude potrebno da pola Ukrajine promrzne – oni okom neće trepnuti. Štaviše, oni će to smrzavanje prirediti Ukrajincima. NJima je to smrzavanje korisno. NJima je potreban ledeni leš, da bi imali šta da donesu na zasijedanje sledećeg, nije važno kakvog, evropskog savjeta, da bi sa tribine tresli tim na sve saglasnim ukrajinskim tijelom, držeći ga za smrznute kaljače.

Ali idealna varijanta, naravno – to je rat. Rat Kijeva i Moskve.

Rat bi zatvorio „Sjeverni tok 2“.

Zato Amerikanci već dvije godine navaljuju na Kijev: Idite i ratujte, napadnite Rusiju, a mi ćemo vas podržati!

Da, da, kažu Ukrajinci, podržaćete nas – eno kako ste 2008. podržali Saakašvilija! I sad je go golcat, bez kravate, bez Osetije, trčkara po sobici.

A, ne, kažu Ukrajinci – sami uvedite vojsku, uzmite nas u NATO, i tada ćemo Moskalje rasturiti.

Ne, ratujte bez NATO-a, kažu Amerikanci.

Bez NATO-a nikako! Bez NATO-a ne ide, biće kao u Ilovajsku i Debaljcevu, kažu Ukrajinci.

Pa učinite i vi nešto, bilo šta! – kažu Amerikanci.

Pa evo, kažu Ukrajinci, bacili smo sto bombi na Gorlovku, kupili bespilotnu letilicu, imenovali Jaroša za savjetnika ministra odbrane – svi Rusi se boje Jaroša, i još smo organizovali hiljadu konferencija za štampu.

I ta trgovina se ni na tren ne prekida.

O čemu sve to govori?

O tome da Kijev i Donbas u ovoj igri nisu sami. I to razumije čitav svijet.

Razlika je u tome što Ukrajina neće da ratuje, jer zna da će ih Vašington odbaciti. A Donbas hoće da ratuje, jer ih Moskva neće odbaciti.

Razlika je u tome što će neprimjetni, namršteni i tihi ruski savjetnici pobjeđivati i ginuti, dijeleći zajednički hljeb sa Donbasom. A što se tiče američkih savjetnika – ako ih na vrijeme ne precrta snajper – napustiće Kijev brže nego Kabul.

Razlika je u tome što Amerikancima pobjeda Kijeva nije ni potrebna – između ostalog i zato što je elementarno nedostižna – nego im je potrebno samo zatvaranje „Sjevernog toka“.
A Rusija nema kud.

Mi smo u svakom slučaju obavezni da pobijedimo.

Samo što u opisu poslova „pobjeda“ stoji posle „toka“.

Možda čak i kao njegova posledica.

(Sheynin.ru)
Preveo Ž. Nikčević

Tagovi