Piše: SIBIN
Kako sad pa to da baš oni koji nagovaraju na radikalnu demokratizaciju sistema, na krajnji liberalizam odnosa, te progresivno proširenje ljudskih prava, oni koji su na strani ugnjetavanih manjina (seksualnih, umjetničkih, vjerskih i drugih), istovremeno osjećaju nepodnošljiv žal za Titom, svako malo diskurzivno naricajući za ondašnjom jugom i njenom metodom uređenja i vladanja, jer se tad, vele ljevičari melanholiji skloni, znao red, iako je taj socijalizam bio vještački i živio od zapadnog zajma kojeg još nismo iskreširali i pitanje je šta sve moramo uraditi i radimo prebijajući taj dugovjeki dug.
Komunizam se uvlačio u narodno dupe, kupovao ga, dijelio svakom klipanu stan plus vikendicu i pride ljubavnicu (aha, i vozača), stvarao kolektivnog parazita, otvarao neodržive fabrike koje je izjelo inostrano tržište, isti oni magovi koji su nam uvezli komunizam da bi ga prekinuli uvozeći rat, potpirijući nacionalističku iskru koja je buknula iz lažnog, represijom nametnutog, plastičnog bratstva & jedinstva. Taj i takav nacionalizam bukti danas u Splitu kao i na Cetinju, Beogradu i u Prištini, da se makar oko toga ne lažemo, drugovi!
Hoćeš da se vratimo u vrijeme samoupravnog vladanja? Vjeruj da to ne bi želio, reče mentor Slavoj svom učeniku Srećku, u nekom opuštenom razgovoru koji je trebao da protekne u znaku montiranog slaganja i dopunjavanje mišljenja.
Da kojim slučajem ustane najveći sin našeg naroda i narodnosti, i prekonoć izda u totalitarnom maniru naredbu da se svi moraju špricati, šta bi bilo sa izborom antivaksera, sa pravom da svojom glavom odlučujemo o svom životu, mada nisam među tim pobrkotinama indoktriniranim raznoraznim teorijama zavjere koji odjednom okreću leđa nauci, dakle danas, u doba univerzalnog hladnog racionalizma, kad ateizam postaje nova religija i/ili duhovnost bez religije.
Ima nečeg modernog i dobro primljenog među intelektualnim svijetom u naglom vraćanju tom mrtvom pojmu koji se zove komunizam.
To je zaokret onih koji se tekstualno bore protiv „neodrživog progresa predvođenog kapitalizmom“ koji tehnološkim premrežavanjem i umrežavanjem mozgova dovršava projekat kakav je biopolitika kojeg je zapazio Fuko u svom kasnom radu, onom koji će ga odvesti pitanju sadržanom u problemu „staranja o sebi.“
Ima, doista, nečeg totalitarnog u demokratiji, u kojoj svako, prema riječima Badjua, nastoji biti bolji demokrata od drugog, što mu daje za pravo da izvozi rat i djeluje policijskim žestokim mjerama u borbi protiv virusa ili terorizma, jer naši gospodari znaju koja je budućnost najbolja za nas, zato ih i biramo da u svakom segmentu odlučuju o našim siromašnim sudbinama!
