Piše: Ivan Milošević
Prva godina slobode – reče Zdravko! Lijepo zvuči za oko i uši, toplo ti u duši, živiš u prvoj godini slobode nakon strahovlade, diktature i komunističkog terora DPS-a. Sloboda je uvijek bila uzvišeni pojam, motiv za ljudsko uzdizanje, stvaranje, za smisao života. Uvijek je bila nedostižna, uvijek nekako na dohvat ruke, ali je izmicala sa prstiju, lijepila se za budućnost i nije pristajala da bude svučena u surovu svakodnevnicu stvarnosti i sadašnjosti. Ipak, Zdravko kaže da je sloboda tu, da je među nama već 12 mjeseci i da joj je vrata otvorio baš on, Zdravko, crnogorski premijer, čudo od čovjeka i političara, eksperta i proroka! I kaže da je sloboda sadržana u njegovim i Milojkovim programima „Evropa zdaj“ i „Crna Gora odmah“. Kaže oni su sloboda, bolji život, zemlja dembelija, život dostojan čovjeka, politička halucinacija koja je postala vizura svakodnevice!
Traži Zdravko da mu vjerujemo, da je sloboda došla, raširila se ovim brdima i među njenim vrhovima odmara već 365 dana. I baš toliko traje vladavina crnogorskog eksperta, proroka, nosioca novih crnogorsko-sinajskih tablica! Kaže Zdravko da je sloboda stigla, da se može sresti na ulici, da se može razgledati po rijekama i planinama, da se osjeća u svakoj kući i da ukućani više ne mogu da izdrže od navale slobode, pa srećni skaču po stolicama i valjaju se po krevetima, ne pale televizore, nego direktno posmatraju plodove slobode! Kaže Zdravko da je sloboda napunila prvu godinu, da je prohodala, rastrčala se i da je ne vidi samo onaj koji neće da je vidi, koji nema oči i koji neće da prizna da živi u slobodnoj zemlji slobodnih ljudi, gdje na svakom ćošku visi po jedno slovo od slobode! Kaže Zdravko sloboda je došla, stigla je vozom preko Kolašina ili Bara i raskrila se nad ovom zemljom umornih i prevarenih seljaka, doučerašnjih ideoloških i ostalih robova jedne naopake vlasti koja osim svoga nije znala za ostale džepove i osim svoje pozadine nije punila ničije ostale kućne i druge razne budžete!
Treba li da vjerujemo Zdravku da je sloboda došla, da se usidrila među nama, a da je njen sidraš baš on, Zdravko iz Cuca, politički pedesetogodišnji spavač, koji se probudio tek u 62 godini i odmah ispoljio ogroman politički talenat, sve stvari postavio na prava mjesta i svakome dao ono što zaslužuje, a oduzeo ono što je drugome oteo? Treba li da vjerujemo Zdravku da bi bez njega i dalje bauljali u tamnoj sjenci jedne bestidne i neokomunstičke partije i da bismo i dalje prinosili darove njenom šefu, omiljenom i velikom vođi, ocu nacije i sveukupne degradacije Crnogoraca i Crne Gore! Treba li da vjerujemo Zdravku da je onako kako kaže, jer bolje i dalje vidi od nas, običnih i jadnih smrtnika. čiji su nos i oči zaglavljeni u ideološkoj ili kvaziideološkoj ovdašnjoj vukojebini, gdje od čopora vukova ni glave ne možemo da podignemo, a da nam neko ne odsječe uši, zalijepi na usta i kaže da je to prirodna kombinacija ekpsertskog poimanja slobode i novog političkog talasa, odnosno cunamija koji je izazvao Zdravko i njegovih 12 razbojnika, pardon ministara? Treba li da zatvorimo oči i sanjamo Zdravkove snove i da se ne budimo, kao Miguel Unamuno, jer ti snovi, odnosno Zdravkove vizije, su naš život, smisao, stvaranje i sloboda? Treba li da svako jutro sami sebe išamarmo i pljunemo u ogledalo i promijenimo sočiva i naočare, jer ne vidimo ono što nam Zdravko kaže, što nam premijer objavljuje i što nam obećava da će doći i to već sjutra, možda najkasnije prekosjutra, ali je tu, namalja se iza Garača ili se već obrušava niz Doljane i Malesiju i samo što nije stiglo na Konik, Masline i Murtovinu, ali se već osjeća u Ulici Slobode, a napipava u Bloku 5 i Tološima?
Treba li Zdravko da opet kao i prethodne tri decenije vjerujemo u priče onih koji bolje i dalje vide od nas, koji nas čuvaju od nas samih i koji naše duše njeguju u svojim kuhinjama i čuvaju zaleđene u svojim frižiderima? Treba li Zdravko da opet pljunemo sami sebi u lice i da opet priznamo da ne vidimo ono što vidimo, da ne osjećamo što osjećamo i da blage veze sa mozgom nemamo?
Treba li Zdravko da još jednom nakon 30 godina tiranije, bezbožja, antisrpstva i ostalih DPS nepočinstava, povjerujemo u tvoje snove i umjesto tebe ih odsanjamo i još jednom sebi presudimo i kažemo da smo nepopravljivi intelektualni adolescenti, duhovni skorojevići i odrasli ljudi u pelenama?
Treba li Zdravko da još jednom više vjerujemo svima drugima nego vlastitim očima? Treba li, treba li Zdravko da još jednom povjerujemo u lažne proroke i sami sebi presudimo da nijesmo ljudi, nego obični štakori, koji ne vide kako žive bajno i sjajno, nego to neko drugi treba da nam kaže? Treba li, Zdravko, treba li?
Izvor: „Srpska 24“
