Piše Milisav Popović
Samo častan i hrabar čovjek kao što je Andrija Mandić mogao je svoje prvo mjesto u koaliciji „Za budućnost Crne Gore“, zašto ne reći – isto tako časnom i hrabrom, a uz to i pobožnom Zdravku Krivokapiću – da prepusti. Sve to događalo se i dogodilo se uz blagoslov tada živog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, oca veličanstvenih crkvenih litija koje su prethodile avgustovskim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori 2020. godine, na kojima je pao višedecenijski diktatorski režim diktatora iz Rastoka Mila Đukanovića.
Sve što je čelnik Demokratskog fronta Andrija Mandić obećavao svojim biračima bilo je iskreno i pravedno, i kao takvo ostvarivo, ali samo da je koalicija „Za budućnost Crne Gore“ , okupljena oko Demokratskog fronta, sama stupila na vlast. Pošto se to nije desilo, Demokratski front nije i ne može biti dužan svojim biračima za ono što nije bilo u njegovoj vlasti. Budući da izborni rezultati Mandićevog Demokratskog fronta i Bečićevih demokrata nisu bili dovoljni za pad Milovog DPS-a, u pomoć im je pristupio Arbanas Dritan sa svojom malom Urom i time omogućio da nakon tri decenije Crnom Gorom odjekne ponovo ono nekadašnje slobodarsko: uraaa! Reklo bi se da Dritan pripada onom soju Arbanasa za koje je Marko Miljanov napisao : „Srbine, brate, radi sa njima i uradićeš.“
Iako je nakon izbora u pobjedničkoj koaliciji sve dogovoreno „kako carski valja i trebuje“, i podržano od stranih moćnika, među koalicionim partnerima pukla je nova pamet, probudili su se novi apetiti, pa su i mali uraši, na mig tuđina, postali veliki kuraši. Jednoglasno izabrani premijer Krivokapić držao se startnog dogovora, potcjenjujući opojnu moć vlasti kod onih koji su ga izabrali, pa i kod Andrijinih frontaša. Vođa Demokratskog fronta Andrija, okružen „junacima“ koji su mu u bespuće „konja vodili“ prelomio je: „doći će mudriji i pametniji od nas.“
Aman, Andrija, ne odlazi! Potreban si pomirenju unutar posvađane Crne Gore. Neka idu kavgadžije i svađalice, neka idu oni koji svašta znaju a ništa ne rade, svašta rade a ništa ne znaju. Premijeru Krivokapiću, ne daj da hapse one koji pjevaju Kosovu, kolijevci svojih predaka. Neka hapse sledbenike Musolinijevih evivaša i Milovih komitaša, koji na Cetinju, vladičanskom gradu umjesto voštanih svijeća auto-gume pale i njima Cetinje kade. One koji na Cetinju, nekad ponos gradu i centru „Srpske Sparte“, koje je srpstvu dalo pet vladika, među njima Petra Prvog Svetog, sada kliču: „Srbe na vrbe!“, a Srbima jebu srpsku majku. Premijeru Krivokapiću, ne dozvoli da sa Milom, koji je podigao spomenik koljaču kučke djece na Kučkom pazaru usred Podgorice, izjednačavaju Vas, koji ste došli, dosada jedini iz vlasti, da kleknete pred spomenikom Mirkovim žrtvama na Markovom Medunu.
Uzgred, evo i nečeg humornog: ne dozvolimo da se međusobno svađaju lavice i „lafice“. To su dvije sorele. Lafica je lafici zborila: „koza li si, sestro mila“ (ovako komitkinja komitkinji).
