Piše: Emilo Labudović, izvršni direktor Srpske kuće u Podgorici
Otvoreno pismo poslanicima Skupštine Crne Gore:
Bilo vas je milina gledati konačno saglasne i okupljene oko NJegoša i njegovog djela. Za razliku od nekih prethodnih pokušaja, predlog ustanovljenja dana NJegoševog rođenja kao novog praznika državne snage i poštovanja podržan je i s lijeva i s desna i, gle čuda, skupštinska sala je odisala jedinstvenom željom da se NJegošu učini i ta čast. Čak je i poslovično grabljenje oko njegovog svrstavanja u jedan ili drugi nacionalni tabor blijeđelo pred nastojanjem da se bude širi od sebe samog. Čak su i proskribovani branitelji njegove crnogorske provinijencije, onaj Papović i ona Vukovićka, za čitavu oktavu snizili kojevitezanje oko odbrane njegovog svojatanja sa adresa „srpskog sveta“, dok se premudri i poslovično uzdržani Ibrahimović uzdržavao da brani stavove onih neuzdržanih Muhovića i Karahasana. Sve u svemu, vječito podijeljena i sukobljena Crna Gora je, konačno, dobila makar jednu jedinu adresu, jedan jedini simbol oko kojeg nema podjele i spora. NJegoš je to, nesporno, zaslužio, a Crna Gora još više.
Ali, koliko god da budući (po običaju – neradni) praznik NJegoševom imenu posvećen neće ni dodati ni oduzeti ni mrvu slave i visine na koju se svojim neprevaziđenim djelom vaznio, ono što je u opštoj euforiji jednoglasja takođe jednoglasno prećutano jeste njegov testamenat. Sve ode i hvalospjevi kojih je Skupština bila prepuna, ni izbliza nijesu mogli da prikriju svojevrstnu hipokriziju kako predlagača tako i podržavalaca zakona koji su zdušno prenebregli činjenicu da je Crna Gora, evo već vijek, gluva i slijepa na NJegoševu poslednju volju. Na činjenicu da je Vladika Rade na svojoj samrtnoj uri ne samo izrazio želju da bude sahranjen u kapeli na Lovćenu već i bacio tešku kletvu na rod svoj u slučaju da mu ne bude ispunjena.
Kao prije svega sveštenik, NJegoš je tražio da mu grob bude u objektu sakralne prirode, skroman po svom obimu a nedostižan po mjestu na kojem će se naći. Time je želio da na neki način pomiri svoje trojstvo sveštenog lica, vladike i pjesnika. Kapela u koju su položeni njegovi zemni ostaci, rušena pa obnavljana, konačno je izgubila bitku sa grandioznim Mauzolejem dignutim možda ne toliko u slavu NJegoša toliko u slavu graditelja. Više simbol jednog vremena nego što priliči onome kome je podignut, Mauzolej nikada nije prestao da bude hvaljen i osporavan, branjen i napadan. Ali, uprkos svim argumenima „za“ i „protiv“, nesporna je činjenica da Mauzolej nije ono što je NJegoš želio za svoje vječno boravište.
Mauzolej je tu gdje je i svako njegovo osporavanje ili, daleko bilo, uklanjanje je zakasnilo skoro pola vijeka. NJegoš nije tamo gdje je želio da bude i na šta nas je kletvom obavezao, a ta obaveza ne zastarijeva. I lijepo je, jednom godišnje, slaviti NJegoša i njegovo djelo, ali bi još ljepše bilo ispuniti njegov amanet. Jer, ako smo hrišćani, a jesmo, ako smo bilo Srbi ili Crnogorci, a jesmo (kako kome volja), onda je poslednja volja umirućeg svetinja mimo mnogih drugih. I mora se, u mjeri krajnjih mogućnosti, ISPUNITI. Tim prije što postoji rješenje kojim će se „pomiriti“ i Mauzolej i kapela, jer na prostoru iza njega postoji prostor (gumno) na kojem se, uz određene građevinske intervencije, može obnoviti kapela po sačuvanom projektu i od sačuvanog materijala. Pa neka Mauzolej ostane ono što jeste i što je oduvijek bio – turistička atrakcija, a kapela – grob dostojan NJegoševe poslednje želje i njegovog zvanja.
A predlagače i podržavaoce zakona NJegošu u čast, podsjećam na amanet (oporuka, zavjet, obećanje, zavještanje, riječ, zakletva) koji nam je ostavio. „TO JE MOJA POTONJA ŽELJA, KOJU VAM IŠTEM DA JE ISPUNITE, A AKO MI NE ZADATE BOŽJU VJERU DA ĆETE TAKO UČINJET, KAKO I JA HOĆU, ONDA ĆU VE OSTAVIT PRED PROKLETSTVOM, A MOJ POSLEDNJI ČAS BIĆE MI NAJŽALISNIJI I TU MOJU ŽALOST OSTAVLJAM VAMI NA DUŠU“! (Cetinje, 19(31) oktobar 1851. godine, oko 10 sati ujutro).
Ima nas i ima među i predlagačima i podržavaocima, podosta, koji smo se i koji su se davno odrekli Boga i ne bojimo se kletve. Ima nas i ima njih koji smo i koji su lažni vjernici i koji se krstimo i krste i Bogu molimo tek političke parade radi. Ima nas i ima njih bogobojažljivih, ali svi smo i svi su, makar na nivou moralne norme, obavezni da poštujemo tradiciju i temelj na kojem smo kao narod sazdani i opstali. Amanet i naročito kletva svetog lica, a NJegoš je prije i iznad svega bio VLADIKA, čine sušinu moralnog kreda našeg naroda. I ne može se, gospodo predlagači i gospodo podržavaoci, odavati počast NJegošu i istovremeno biti gluv i prezreti njegovu poslednju volju. Ako se Boga ne bojite, ako vas kletva sa jedne takve adrese ne plaši, moralna i civilizacijska obaveza nam je da mu se i na taj način odužimo. Jedno bez drugoga prosto ne ide.
