Piše: SIBIN
U narednih jedanaest dana, građani Sjeverne Koreje moraće se uzdržati od kupovine, rekreacije, alkoholnih pića, pa i smijeha, jer je zemlja u stanju duboke žalosti zbog smrti onoga kojeg je nasledio neprikosnoveni vođa tog monstruoznog logora.
Totalitarizam funkcioniše isključivo na principu strogih zabrana. I Etika nas primorava da se suzdržimo od čulnih registrovanja. Poznato je da je Sokratov lični demon uvijek za filozofa imao spremno jedno – Ne.
Građani (kako perverzno zvuči tako nešto reći u sledećem kontekstu) Sjeverne Koreje, strogo uzev, jesu – nevini. Bezgrešni. Izmanipulisani poput Trumana u planetarnom, medijskom šou, što ga je u neku ruku, kao građane pomenute zemlje – ili vojnog utvrđenja – činilo nesvjesnim. Neodgovornim, dakle, za sebe i sopstvene postupke.
Poput Adama i Eve, ne znaju za Drugo na kojem, inače, počiva znanje i/ili grijeh.
U Sjevernoj Koreji, prema rečenom, biva jasno da je uskraćeno pravo na privatno praktikovanje uma. Totalitarizam je transparentan i sve je podvrgnuto sudu javnosti čiji lik ostaje anoniman ili božanski, otjelovljen u vođi koji je nešto više od bića i jedva nešto manje od Boga.
Pitanje glasi: da li su tamo ljudi srećni? I, u kolikoj mjeri oni jesu ljudi, ako su oni koji ne znaju za iskušenje? Da li, prema tome, totalna zabrana nosi kao takva novi vid užitka, jer u pokorovanju mi možemo uživati u samom pokoravanju kao takvom? Pa, ipak, u tamošnjem slučaju, ono dolazi spolja, vrlo je osjetljivo i bolno, represivni aparat materijalizuje stoprocentno učinkovitu kaznu, a disciplina se toliko uvukla u biće da je istrebila i opustošila podsvjesno.
Šta ako je Istina, u suštini, neljudska? Kako bi npr. Lakan danas vidio Sjevernu Koreju u kojoj je politika dostigla vrhunac i takvim sistemom objavila svoju potajnu želju? Da li bi rekao da, vođa vaskrsava kroz uvijek već u njemu umirući narod koji je tek sa njegovim upokojenjem postao njegov vječni rob?
