piše: Vladimir Vukićević, politički analitičar i kolumnista “Borbe“
U terminalnoj fazi lične vlasti Mila Đukanovića i njegovih privatizovanih državnih institucija pritisak na narod, maltretiranja, privođenja i hapšenja, prebijanja i nasilje, doživjelo je svoju kulminaciju. Kao i svaki autokrata zaigrao je na poslednju kartu: pojačanim terorom je mislio da do kraja zaokruži svoju nekontrolisanu vlast, dodatno zaplaši narod ubijajući i poslednju želju za otporom i pobunom.
Iako je njegov politički legitimitet na nefer i nedemokratskim izborima odavno bio nepostojeći, decenije izbornih pobjeda iz ciklusa u ciklus su dodatno hranile njegovu kriminalnu mašineriju, koja je uvijek imala samo jednu svrhu: pljačku države i beskonačno bogaćenje njegove biološke i kriminalne porodice.
Brutalno razbijanje mirnih demonstracija Demokratskog fronta i slobodnih građana u jesen 2015. godine, politička korupcija usred Parlamenta u januaru 2016. godine, te organizacija lažnog državnog udara u jesen 2016. godine, bila je signal da Đukanović definitivno ide na sve ili ništa.
Tokom 2019. godine vlada DPS-a i satelita je najavila donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se trebalo opljačkati ono najvrjednije što je ostalo od ove države i naroda. Poslije svega što su pojeli DPS skakavci za tri decenije, poharane privrede i državne imovine, Đukanović se okrenuo ka Crkvi i njenoj imovini, svetinjama, zemljištu, a njegove sluge su obilazeći televizije bahato najavljivali da se umjesto “napuštenih crkava“, država može odlučiti da „otvori hotel, otvori slastičaru, otvori nešto drugo…”
15. juna 2019. godine u Podgorici je održan Trojčindanski sabor na kojem su se arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod zavjetovali i zakleli da će čuvati, obnavljati i braniti svoje Svetinje, ćivote naših Svetitelja, crkve, manastire, groblja i grobove naših predaka: Danas se pred Sabornim Hramom Hristovog Vaskrsenja zavjetujemo i zaklinjemo da ćemo čuvati, obnavljati i braniti svoje Svetinje, ćivote naših Svetitelja, crkve, manastire, groblja i grobove naših predaka! Tako nam Bog Ljubavi, Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški pomogli! Amin! Amin! Amin!
Mjesecima je Demokratski front, iznuren već višegodišnjim terorom koji je režim sprovodio nad njim, njegovim članovima i simpatizerima, pokušavao da ubijedi DPS i vladu da odustane od zlog nauma za otimanjem imovine Crkve, ali i njegovi i napori Mitropolije i blaženopočivšeg Mitropolita nisu dali rezultat.
Nakon što su se lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević u Beogradu sastali sa patrijarhom Irinejom i njegovog blagoslova, pozvali su vjernike i građane da dođu ispred Skupštine 26. decembra u 11 časova. U skupštini su poslanici trebali da započnu raspravu o Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti, a zatim da ga i izglasaju većinom DPS-a i satelita.
Okupacija Podgorice jakim policijskim snagama počela je već u rano jutro 26. decembra. Đukanović je u strahu od poziva lidera DF-a noć ranije, naredio svojim slugama da izvedu kompletan aparat sile, borbena vozila, specijalce pod punom opremom, misleći da će time po ko zna koji put prisiliti narod da se povuče i odustane. Iako su mnogi, čak i istaknuti borci protiv njegove autokratije, bili skeptični i tvrdili da će i ovoga puta pakleni naum otimačine proći, da “nade nema“ i da je “sve izgubljeno“, da će politički predstavnici koji su dominantno zastupali zaštitu Crkve, njene imovine i prava, okupljeni u DF-u “opet izdati i povući se“, desilo se sve suprotno od toga.
Usvajanju Zakona o slobodi vjeroispovijesti u rano jutro 27. decembra, a nakon odbijanja amandmana Mitropolije na predloženi Zakon, koje je u skupštinsku proceduru stavio Demokratski front, pokrenuo je lavovski napad poslanika DF-a. Oni su izašli iz svojih klupa i uputili se ka predsjedavajućem stolu i pokušavali da fizički spriječe ostale poslanike da se sjednica nastavi. Skupštinsko obezbjeđenje kao i pripadnici policije u civilu su utrčali u skupštinsku salu i blokirali poslanike DF, a zatim je kompletan poslanički klub DF-a bespravno i antiustavno uhapšen.
Narod je osjetio da će morati da brani vanvremensko i sveto, te da otpor koji se mora pružiti nije više samo vezan za ono opipljivo i materijalno, da u pitanju više nije ni izborna pljačka, politička korupcija ili otimačina nekog lokalnog mandata. Pobuna se pokrenula na mnogo višim frekvencijama od do tada viđenih, a veličanstvene litije koje su uslijedile obilježile su poslednjih sto godina naše istorije. I o njima će se tek pisati i govoriti.
