Piše: SIBIN
Ernesto Laklau otprilike veli kako populizam nema čvrste oslonce, da mutira, od prilike do prilike mijenja svoju uvijek trenutnu (tenzičnu) priču.
Znači li to nužno da su, gromoglasne, slobodarske i pravdom zadojene partije bez programa, dibidus populističke, dakle, one koje love narodnu emociju, navatavajući je na priču o nepravednosti i zlom sistemu koji se mora sasjeći iz korjena?
Dakle: populist je loša kopija Don Kihota koji se bukom i vikom i frazetinama bori protiv (neoliberalnih & korporativnih) vetrenjača.
Primjer: Marko ne Miljanov nego Milačić, često mi izvedbom u Skupštini zaliči na populistu koji podižući ton kaže kako neće moći proći ama baš ništa što nije po narodnoj volji.
Jer, a to znamo je l’ da, ovdje se narod pita, a mi smo, tj. političari, glas naroda, kao što bi intelektualci trebali biti njihova savjest, itd.
Laklau se takođe bavi problematikom formiranja „kolektivnih identiteta“, koji niču iz manje-više neartikulisanih zahtijeva (svjež primjer su u Francuskoj žuti prsluci koji, na pitanje Badjua, šta u stvari hoće, nisu ponudili nikakav odgovor), oni se potom politički unformišu, pretvaraju u glas (nezadovoljne) većine. Ta sociologija omasovljenog nezadovoljstva je bogomdana za svaki vid manipulacije, od priče o materijalnom dobru do identitetskih igrarija, na sve se primaju.
Zato se ovdje borba vodi na dva nivoa: protiv ukorenjene korupcije, kriminala i mafije, i za očuvanje provjerenih, tradicionalnih, neupitnih vrijednosti.
Što zahtijeva da diskurs bude kuražan, i, s druge strane, obećanja nadrealna.
Poslušajte Marka ne Miljanova nego Milačića i biće vam štošta jasnije…
