Piše SIBIN
Radikalni ljevičar morao bi biti atopičan. Predajući se sferi refleksije (njegova misao je anganžovana misija, rad na licu mjesta, intervencija iznutra), njemu je neprihvatljivo svako trajno nastanjivanje. Domovina mu stoga ostaje potpuna strana riječ, čak mrska, otud i nepovratno izbačena iz njegovog vokabulara.
„Mišljenje nailazi na opšte stanje ravnodušnosti“, veli Delez. Ostaje, tim prije, da za sebe biramo, pa ipak, reklo bi se nimalo prijatnu ulogu: dakle: Delezov nomad ili Deridin odmetnik. (Treća uloga bila bi ona koju predstavlja kritičar iz komocije, teoretičar iz radne sobe koji boluje od viška saosjećajnosti „prema onima koji nemaju udjela.“ Žak Ransijer)
Oni koji više ni u čemu nemaju udjela, to su ne samo pripadnici ugroženih manjina, već danas i oni iza žice, rasuti na putevima očajnika, obezdomljenici, riječju, ne-mrtvi, lica izvan zakona, primjeri čemu će sjutra dospjeti – budući smrtnici.
Ljevičar svoju misiju vidi u integraciji tzv. običnih, u oslabljivanju jake, autoritativne, te države u znaku jednog lika, u promišljanju novih, ako treba i isparcelisanih horizonata koji će moći funkcionisati izvan kasno kapitalističkih kordinata; utoliko, takav radikalni ljevičar, koji pripada (recimo tako) ilegalnim krugovima (nasuprot totalizujućoj moći), afirmiše glas nevidljive drugosti, one koja se pretpostavlja ali nikad zaista ne pokreće u – za rezervisanu manjinu – javnosti. (Kako je, npr., podsjećanja radi, Fuko pokrenuo akciju da glas zatvorenika postane vidljiv, da dopre do onih koji ne smiju ostati neupućeni u stanje zatvorenosti kojim upravlja istovremeno cinična i ogoljena moć, upravo tu dominantno eksperimentišući sa granicama koje sama postavlja i pomjera, budući da nema moći koja ne djeluje.)
Nemati udjela u zajednici, jeste faza novog fašizma koji institucionalnim načinom isključenja (vojska u sprezi sa državom) predstavlja veliku opasnost s kojom se na vrijeme treba suočiti, jer ko su zapravo oni koji nam obećavaju pa i garantuju slobodu i druge elementarne stvari koje mora upražnjavati naša ljudskost ukoliko bi da je dostojna svog imena.
